De gustibus, Satanas

Ne znam da li vam je poznato, ali Sotona se trajno nastanio u Austriji, točnije u Puchu. Podstanar je kod Helmutha, pjevača Belphegora i umjesto da mu plaća stanarinu, piše mu lyricse i sklada glazbu. A Nuclear Blast, veliki i respektabilni label, je sve to uzeo pod svoje okrilje. Bajke za malu djecu? Zapravo, ovo i nije daleko od istine.

Belphegor je izdao svoj šesti studijski album godinu dana nakon izdavanja “Goatreich – Fleshcult“, u međuvremenu su imali i sjeverno i južnoameričku turneju, te uspjeli promjeniti label i snimiti album. Stvarati glazbu u petoj brzini može biti pogubno, no kada je riječ o ovome bendu, jednostavno im morate priznati da su sve bolji svakim novim albumom, pa makar i niste njihov poklonik.

Belphegor je uvijek uspješno levitirao između death i black metala; glazba je više naginjala ovome prvome, a tematski je bio bliže ovom potonjem. U vremenu kada većina black metala propada, ova se kombinacija pokazala dobitnom i bend je uspio preživjeti, te štoviše, izdati neke od svojih boljih albuma u zadnjih 5 godina.

Na njihovom prethodnom izdanju se eksperimentiralo s ponešto sporijim dionicama, no sada su se vratili onome što najbolje znaju, a to je mješavina brzine i brutalnosti uz sve tehničke predispozicije koje death metal nalaže. Pošto su jedini originalni članovi benda pjevač/gitarist Helmut i gitarist Sigurd, logično je da su okosnica ovog djela upravo vrlo dobro i korektno odrađene gitarističke solaže. Blasfemični lyricsi po kojima je Belphegor poznat ni ovdje ne izostaju; na engleskom, njemačkom i neizostavnom latinskom.

Ono što se primjećuje odmah jest to da je ovaj album možda muzički ipak malo bliži black metalu nego ostali; zbog brzine na momente podsjeća na “Setherial”, no ipak je višedimenzionalan i nije plitak.

Pjesma “Belphegor – Hell’s Ambassador” nam otvara vrata pakla, počivajući na već provjerenim receptima američkog ekstremnog metala, no vokal mi se čini malo ispreproduciran. Distorzija vokala zvuči pomalo čudno i neodoljivo podsjeća na glas nekog negativca iz crtića.

Stvari se ipak mjenjaju na pjesmi “Seyn Todt In Schwartz“, koja je doista odsvirana u duhu black metala; brzo, bez kompromisa, a opet preciznošću death metal glazbenika. Treća pjesma po redu – “Angel Of Retribution“, ponešto sporijeg, doom zvuka, predstavlja intermezzo nakon kojeg se nastavlja s vrtoglavom brzinom – “Chants For The Devil“, “The Ancient Enemy” i “Sanctus Perversum” obiluju blastbeatovima koji ovom bendu život znače.

Snimili su i dva spota, i to za uvodnu “Hell’s Ambassador” te za “Blutsturm Erotika“, pa će oni koji se odluče za kupnju digipacka ovog izdanja moći uživati i u vizualnoj blasfemiji.

I tako slušajući death metal izdanja iz druge polovice 2006.-te godine, posebno novi Deicide, pa sada i Belphegor, možemo primjetiti veliki comeback gitare kao ultimativne kraljice instrumenata i te glavnog nositelja ekstremnog metala kao takvog.

Potencijalni nedostatak ovog albuma je njegova kratkoća, kompresija glazbenih ideja koja može djelovati kaotično te tematika nepogodna za osobe kršćanske vjeroispovjesti. Tanka je granica između eksplicitnosti i neukusa, a Belphegor voli skakutati s jedne na drugu stranu. Dražesno, zar ne?