Neću nikada zaboraviti svoj prvi susret s Bajaginom muzikom, jer je to prvi autor kojeg sam naučila pjevati pored pjesmica poput “Kiša pada” ili “Mlada Partizanka”. Isto tako, nikada neću zaboraviti prvi Bajagin koncert na kojem sam prisustvovala, a koji nije ni bio toliko davno. Moje ushićenje u prvom redu Tvornice nije se moglo mjeriti ni sa čime.
Sada, nekoliko godina kasnije i nakon dva odgledana koncerta, moja fascinacija je pomalo popustila. Jest da se opet osjećam kao dijete od 4, 5 godina koje sluša “S druge strane jastuka” i hopše po stanu, ali nema više tu tog pretjeranog žara. Dakako, Bajaginu muziku i dalje volim, ali njegov svaki koncert je previše sličan prethodnom, samo malo da razbacamo poredak pjesama. 
Ovoga puta mala dvorana Doma sportova nije bila dupkom puna, tako da su ljudi na tribinama s lijeve i desne strane pozornice mogli lagodno šetati. Isto tako, ovoga puta ste na piće trebali čekati tek pokoju minutu za razliku od situacije na rođendanskom koncertu prije dvije godine. Na podiju su se, kao i svaki put, okupili ljubitelji njegove glazbe nešto mlađih generacija, no godine ih nisu sputavale da pjevaju i nauče apsolutno sve pjesme.
Kao i uvijek, u prigodnim odjelima, na pozornicu su izašli Bajaga i Instruktori i otvorili pjesmom s prošlog albuma “Zmaj od noćaja“. Nakon toga je odmah odlučio napasti publiku toliko obožavanom “Verujem, ne verujem“. Iako se na repertoaru našao pozamašan broj pjesama s novog albuma “Šou počinje u ponoć”, nije se činilo da je publiku to smetalo u bilo kojem trenutku. Budući da novi Bajagin album nije bio u Hrvatskoj u slobodnoj prodaji, već se djelio uz prvih 2100 karata, barem je 2100 grla bilo upućeno s pokojim pjesmama.
Kako je Bajaga i najavio u našem intervjuu, koncert u Zagrebu je bio obilježen gostima, kao i ostali koncerti koje je održao u sklopu promocije novog albuma. Tako su se kod nas na pozornicu popeli Davor Rodik, gitarist nekadašnje Plave trave zaborave, a također i Bebi Dol koja je gostovala i na samom albumu, na pjesmama “Bademi i so” i obradi Boba Marleyja “Pesma slobode“.
Opet je za izazivanje smijeha bio zadužen Žika Milenković, gitarist. Oduševio nas je svojom ’emotivnom’ izvedbom “Život je nekad siv, nekad žut“, ovoga puta odjeven u crveni čipkasti grudnjak koji je u jednom trenutku doletio iz publike na pozornicu. Vjerojatno namijenjen Bajagi, a ne Žiletu, no u svakom ga je slučaju i zaslužio.
Bez obzira na omanji incident, publika je pjevala cijelo vrijeme. Bajagin koncert teško da bi prošao bez stvari poput “Zažmuri“, “Dobro jutro, džezeri“, “Tišina“, “Tamara” ili “Plavi safir“. Kao i na prošlom koncertu, odsvirao je i pjesmu Riblje čorbe “Kad hodaš ne zastajkuješ” koja je s oduševljenjem dočekana kao i prije dvije godine.
No, posebno je emotivan bio sam završetak u kombinaciji njegove dvije najdivnije ljubavne stvari – “Otkada tebe volim” i “Ruski voz” uz jedino Bajagu na akustičnoj gitari i Sašom Loknerom na klavijaturama.
Taman kada se Bajaga po drugi put pozdravljao s publikom, na pozornicu je sumanutim trkom doletio neki momak nepoznatih namjera, no zaštitari su ga uhvatili nekoliko koraka od same zvijezde večeri. To je bio omanji propust redara koji se baš ne bi trebao tolerirati na ovakvim velikim nastupima. Sram vas bilo, redari!
No, bez obzira na izbjegnuti incident, nakon tri bisa i nešto više od dva sata svirke, Bajaga je po treći put srdačno pozdravio publiku, zahvalio se i više se nije vraćao na pozornicu. Ljudi su se ozarenih lica uputili prema vratima na ovu proljetnu kišu. Neki nasmješeni radi silnih emocija, neki radi stalnog skakanja i plesa, a neki radi previše alkohola. Da bi finalni rezultat bio pozitivan, potrebna je razdraganost kako izvođača, tako i publike. I ovog puta je Bajaga to postigao.
foto: lana bunjevac
