Dua Lipa “Radical Optimism”: album ljeta 2024.

Nakon relativno prosječnog izdanja Taylor Swift, ove godine su očekivanja za sjajan pop album koji će obilježiti 2024. godinu pala na Dua Lipu, pogotovo s obzirom na masivan uspjeh njezinog prijašnjeg izdanja, Future Nostalgia. Osim sjajnog prethodnog albuma, Dua Lipa je za ovaj album imala još jedan as u rukavu, a to je Kevin Parker kao producent, inače poznat po svojem projektu Tame Impala, u kojemu u potpunosti producira i sklada svu glazbu, koristeći raznolike instrumente i svakakve psihodelične produkcijske trikove. S obzirom na to da je ta informacija već bila poznata i prije objave albuma, mnogi su očekivali neku vrstu psihodeličnog pop funka, ali konačni proizvod nije baš ušao u takve vode (unatoč vodi na slici albuma).

Umjesto psihodeličnog funka, dobili smo relativno standardni i sigurni ispolirani pop album koji je sasvim prikladan i zapravo dosljedan s umjetničkim identitetom kakav ima Dua Lipa. Sastoji se od 11 pjesama i ima trajanje od samo 36 minuta. S obzirom na trenutno stanje glazbene industrije, u kojem je norma objavljivati više glazbe koja je niže kvalitete (kako sam opet došao do Taylor Swift?), ovo je zapravo dobar indikator za jednu klasičnu izjavu – kratko, ali slatko. S obzirom na to da je slatkoća glavna snaga pop glazbe, znači li to da su se u ovom albumu uistinu zvijezde posložile i dale nam jedan od boljih pop albuma godine?

Odgovor je isto tako kratak i jednostavan – da. Unatoč tome što album igra sigurno i ne udaljava se od standardnog pop zvuka i unatoč tome što nije jednako glamurozan kao što je prethodni album Future Nostalgia bio, Radical Optimism skoro savršeno oprimjeruje idealan pop album dok istovremeno izbjegava mane koje inače spuštaju i oslabljuju doživljaj pop glazbe. Od prve pjesme do zadnje (koje su zapravo potpuno smisleno posložene), slušatelj se ni u kojem trenu neće osjećati kao da su pjesme dosadne ili besmislene, te je u najgorem slučaju zagarantirano barem malo mrdanje glavom uz čiste zarazne ritmove i uvjerljive sinkopirane melodije. Svaka pjesma održava vlastiti identitet, pritom ostajući lako prepoznatljiva, dok ipak savršeno leži kao dio većeg mozaika i estetike cijelog albuma.

Kao što je već spomenuto, produkcija je iznimno čista, ali za razliku od većine pop albuma – nije sterilna. Iako je svaki instrument jasno definiran i ima svoje mjesto u mixevima, ipak se svi ti instrumenti elegantno isprepliću i dodiruju samo na najbitnijim otkucajima taktova. Takva poletna igra između različitih elemenata samo dodaje već donekle prirodnom zvuku određenih sampleova ili malih lickova na gitari, a ispod svake pjesme leži čvrst bass koji iskače s pokojom „slap“ notom u savršenim trenutcima. Čak i kada je ritam znatno pojednostavljen, kao što je u npr. Falling Forever, to je učinjeno sa savršenim ukusom, te se takav pristup pojačava na način da se elementi iz odjeljka za harmoniju (najčešće neki Rhodes klavir ili sintesajzerska aproksimacija gudačkih instrumenata) stavljaju točno na najbitnije trenutke pjesme.

Što se tiče vokala, koji jesu zapravo bitna tema na albumu koji nosi Dua Lipino ime, uvjerljivi su i prilagođavaju se kontekstu i pjesmi sa iznimnom lakoćom. Nažalost, u vokalima se može naći i najveća mana albuma. Primijetite da nisam rekao „kod Dua Lipe“ nego „u vokalima“, zato što je riječ o produkciji vokala, a ne samoj izvedbi. Da budemo precizni, katkada su vokali samo mrvicu previše naštimani bez da se takva promjena nadoknadila u formantima (sekundarnim frekvencijama vokala), pa se na trenutke gubi vokalni karakter Dua Lipe, koji je uistinu jedinstven i vrijedan čuvanja na ovakvom albumu, pogotovo kada je riječ o ovako iskrenim izvedbama. Da se razumijemo, vokali na svim modernim albumima su naštimani do neke mjere (bez obzira na žanr) i to apsolutno nije loša stvar, jedino postane problem kada se počne gubiti vokalni karakter pjevača do te mjere da se ne može raspoznati od bilo koje druge vokalne izvedbe nekog drugog pjevača ili pjevačice.

Osim već spomenute mane s vokalnom produkcijom, moguće je još malo cjepidlačiti i naći pokoju grešku, od kojih je jedna nepotreban dodatak poluinterludijske pjesme kao devete od jedanaest pjesama i koja zapravo ne služi puno u širem kontekstu albuma, iako nije užasna i ne treba ju nužno preskočiti. S time na umu, logična iduća točka je činjenica da bi dobro došla barem pokoja pjesma kako bi album bio puniji, te bi idealno bilo ubaciti takvu dodatnu pjesmu umjesto nekakvog poluniterludija. Samim dodatkom barem jedne ili dvije pjesme bi ovaj album prešao iz kratkog, sjajnog iskustva u malo čvršću umjetničku izjavu i tour de force sposobnosti za stvaranje pop hitova.

Sve u svemu, album je kolekcija impresivnih pjesama koje sa stihovima, produkcijom, melodijama, ritmovima i izvedbom pogađaju zlatnu sredinu pop glazbe – ništa nije pretjerano komplicirano, ali niti površno. Svakome tko pruži šansu ovom albumu će se barem jedna ili dvije pjesme zadržati na playlistama dulje vrijeme (za mene su to These Walls, Training Season i Falling Forever), a ostalo će biti iznimno ugodno iskustvo i savršen prikaz profesionalno izvedene pop glazbe. Dua Lipa bez sumnje ima šansu svojom glazbom dominirati ljeto 2024. godine.