Spectrum, remek-djelo koje je prošle godine proslavilo pedeset godina, glavni je razlog zagrebačkoga nastupa Billyja Cobhama u sinoćnjem rasprodanom Kinu SC, gdje je pokazao (i dokazao) kako neumorno prkosi godinama.
Postoje albumi koji mijenjaju tijek popularne glazbe. Revolucionarna djela koja predstavljaju prijelomnicu u povijesti. Jedan od tih albuma bio je Spectrum (1973.), debi panamsko-američkog bubnjara i skladatelja Billyja Cobhama. Kombinacija genijalnosti i intuicije (većina pjesama snimljena je u samo nekoliko pokušaja) koja je označila jedan od najviših vrhunaca jazz fusiona, manifestirajući se ovdje u blagoslovljenom savezu s rockom, soulom i funkom.
Do trenutka kada je Cobham izdao svoj prvi album pod vlastitim imenom, Spectrum (1973), razvio je stil koji je odgovarao brzoj svirci drugih fusion zvijezda, bio je prisutan pri rađanju jazz-rock fusiona, svirajući s Milesom Davisom i Mahavishnu Orchestrom, te je postavio standard za fusion bubnjanje, a album Spectrum mu je donio širu slavu kada je album dosegao prvo mjesto na jazz ljestvici i 26. mjesto na Top 200 albums ljestvici.
U dobi od 80 godina, Cobham je iza bubnjeva već više od 60 godina, a svoje umijeće sviranja usavršio je do najviše moguće razine, pršteći energijom kakvom se ne mogu pohvaliti mnogi znatno mlađi bubnjari.
Otkad je stupio na pozornicu bilo je jasno da uživa u onome što radi te da i dalje voli nastupati, čak i sada, nakon više od pola stoljeća. Nastup Cobhama, kao ni glazbenika iz benda (Rocco Zifarelli – gitara, Gary Husband – klavijature Michael Mondesir – bas) nije bio ni blizu rutinski odrađenoga. Svi su bili oštri i puni energije. Sam Billy Cobham bio je impresivan, a kad tome pridodate talentirane glazbenike koje je okupio za turneju, mogli ste samo steći dojam da je vrijeme stalo te da svim osjetilima proživljavate 1970-e. Unatoč svim tim godinama i nebrojenim udarcima po bubnjevima, Cobham je malo usporio. U usporedbi s njegovom gotovo nadljudskom svirkom u mladosti, Cobhamovo bubnjanje danas zvuči poput iznimno talentiranoga smrtnika. Broj nota po mjeri je smanjen, ali kreativnost i preciznost su ostale. Neovisno, njegove solo dionice na bubnjevima svaki su put bile nevjerojatne, savršene i sto posto precizne.
Svirao je točno na vrhu ritma, a njegovi grooveovi bili su besprijekorni. I dalje je sposoban groovati kao nitko drugi i izvući najbolje iz višestrukih bubnjeva u smislu tonova i boje, a njegov poliritmički pristup udaraljkama ostavljao je bez daha, s iščekivanjem kamo će sljedeće odvesti svaku daljnju skladbu. Kao svojevrsna koncertna uvertira poslužile su mu stvari s albuma Crosswinds (Crosswind, 1974) i Powerplay (Desiccated Coconuts, 1986), nakon čega je uslijedila tematski zaokružena cjelina fusiona Spectruma. Nije riječ samo o virtuoznoj svirci i složenim aranžmanima, već ljepota Spectruma leži u njegovoj dinamici. Cobhamova istraživanja različitih glazbenih tekstura i raspoloženja vidljiva su u skladbama poput To the Women in My Life, nježnom, kontemplativnom djelu koje donosi trenutak smirenja usred eksplozivnijih dijelova albuma, u ovom slučaju koncerta. Iz mješavine rocka i jazza, uspio je uhvatiti sirovu emociju i osjećaj u svakoj pjesmi i oživjeti je pred publikom.
Cobhamova vladavina nad bubnjevima je neupitno, ali ono što se isticalo tijekom cijeloga koncerta bili su njegovo vođenje benda i vizija. Svaki glazbenik na pozornici imao je prostora pokazati svoje individualne vještine, a da pritom ne zasjeni zajednički zvuk. Upravo ta ravnoteža između individualne virtuoznosti i kohezivne svirke benda činilo je koncert iznimnim te s pravom može reći da Spectrum i nakon više od pedeset godina i dalje nadahnjuje i izaziva osjetila slušatelja. Cobhamov Spectrum, kao djelo koji izaziva konvencije jazza, a istodobno odaje počast njegovim korijenima, i nakon toliko desetljeća dokazalo je da uspijeva biti inovativno, ali u isto vrijeme i poznato. Album i danas impresionira svojim funky bubnjevima, mjehurićavim sintesajzerima i rifovima. Spektar nevjerojatnih vještina.
Billy Cobham, na sreću, i dalje svira s punih osamdeset godina, u nevjerojatnoj formi, držeći korak s glazbenicima na sceni, bez upotrebe sekvencera ili drum padova, predajući znanje, svirajući energično i neumorno doprinoseći jazz fusionu, što je potvrdio i strpljivim fotografiranjem s publikom na merchu.
Nakon više od pola stoljeća, Spectrum ostaje neizostavnim za slušanje za sve ljubitelje jazza, fusiona ili jednostavno dobre glazbe općenito. Dinamične izvedbe, hrabre kompozicije i čista energija dokazali su da Spectrum zaslužuje svoje mjesto u povijesti jazz fusiona.
