Krajem ovog tjedna većini znan Let 3 izvodi dva koncerta za redom u Zagrebu – 26.9. u Vintage Industrial Baru i 27.9. u klubu Boogaloo, gdje će im se pridružiti još dva benda, Grč i Grad uz koje je nastala kultna riječka kompilacija “Rijeka-Paris-Texas”.
Tim povodom, pričala sam s jednim od osnivača benda – Mrletom.
Kad pričamo o počecima benda, rijetko tko spominje sam početak osnutka Leta 3 kao benda koji je započeo s Letom 2, kako je došlo do toga da od Leta 2 nastane Let 3?
(ovo pitanje je za one koji ne znaju o čemu se radi, ilitiga uvod u priču)
To sam pričao milion puta, šta to nitko još ne zna? Prvo su bile Strukturne ptice, ne da mi se više o tom pričat. Zbog Strukturnih ptica je bio Let 2, pa onda kasnije zbog nekih odluka unutar benda je nastao Let 3. Strukturne ptice su bile zapravo Let 1, moj multimedijalni projekt.
Zanima me nešto o kompilaciji koju izvodite u Boogaloo-u – “Rijeka-Paris-Texas”. Na njoj su se našle dvije pjesme, jedna od Leta 2 a druga od Leta 3, zašto? (“Pokušaj” i “U rupi od smole”).
Nalaze se upravo zato što je jedna nastala dok smo bili Let 2, a druga kad smo postali Let 3. To su bile prve pjesme iz te neke faze. Naša prva pjesma koju smo ikad napisali bila je “Ne trebam te”, a odmah nakon nje “Sam u vodi”. A zašto nisu te prve? To ne znam. “Pokušaj” se činio kao pjesma Leta 2 koju smo prerasli i onda smo odlučili da ćemo ju staviti na kompilaciju da ostane tamo jer ju nećemo nikad izvoditi. Tu pjesmu nismo nikad svirali kao Let 3, samo kao Let 2, pa je bilo: “ne izvodimo to više, ajmo staviti da ostane”. Ni ne znam više kako se to svira, nemam pojma kako ide. Neke stvari su dobre da ostanu tako.
Uz vas, na kompilaciji se našlo još nekoliko bendova, među kojima su Grad i Grč s kojima ste doslovno obilježili osamdesete i riječku post-punk i novovalnu scenu, šta je vama to tad značilo?
Meni osobno, a i mislim da je i svim ostalim bendovima ta kompilacija bila jedna jako važna i velika stvar zato što je to kako se povezuje obilježilo cijelu scenu i otvorilo put tim izvođačima i bendovima da nastave put samostalne karijere. U tom trenutku je to bilo stvarno važno jer je samim time Rijeka pokazala da ima neke dosta važne izvođače/bendove koji zavrijeđuju pažnju.
Nama nije bilo jednostavno objavljivati ploče, CD-e, albume, to je bilo teško i onda je to igrom slučaja baš Goran Lisica Fox (vlasnik sadašnjeg Dallas Recordsa) namjeravao pokrenuti i nakon što je izašla ta kompilacija, shvatio da se pokazalo da je ta scena jako važna i značajna. Znao je da mora gurati bendove koje nitko nije htio. Uvijek su stvari bile bitne u centrima – Zagreb, Beograd, Ljubljana, a Rijeka je bila neka žabokrečina koju nitko nije jebo. I od toga je svega ta kompilacija bila važna da se pokaže da je to vrijedno pažnje. I tu se i pokrenula se ta diskografija.
Nama je bilo važno da budemo na ploči. To je nama bilo ono “ajme, konačno imamo ploču” ili “e kak nam je dobro na ploči”. Najprije je bio taj punk, to je prvo bilo važno i onda je ko šlag na tortu bilo taj “Rijeka-Paris-Texas”. Nije sve ostalo samo na punku.
Meni je najbolje na toj kompilaciji to što su izvođači potpuno različiti, nemaju veze jedan s drugim, tako smo i živjeli u to vrijeme. Tad smo se stalno družili u klubu Palach koji je bio naš “dnevni boravak” u kojem smo stalno visili, pa bi išli na malo na cugu pa malo na probe, svi su bili negdje tu. I uvijek smo se trudili ići jedni drugima na svirke, al nikad nismo htjeli biti kao oni – znaš ono, “super svirate al neću ja svirat ko vi”. Makar, uvijek smo poštivali jedni druge.
Još uvijek postoji fama da je Rijeka grad rokenrola, ali mislim da to više nije. Zbog tog punka i te scene je Rijeka postala to i ostavila duboku brazdu u jugoslavenskoj muzici.
Kako je došlo do kombinacije bendova koja je završila na kompilaciji?
To je zapravo sve Fox, kojeg sam već spomenuo, smislio. Njemu je to imalo smisla. Ono, “ajmo sve stavit na hrpu jer je to riječki rock”. Bez obzira što je sve različito, sve to ima tipični riječki zvuk. Može se baš čut da je iz Rijeke. Danas se to rjeđe dešava jer je tu utjecaj nekih stranih bendova.. i onda je bio, naravno, ali rjeđe. Nije bilo tih jebenih usporedbi, da te to toliko preuzme.
To je šteta da se danas ne može napraviti nešto tako, neki takav pokret. To je baš jako vrijedno. Ljudi sad nemaju taj neki osjećaj nekog zajedništva, scene ni koliko je to važno i bitno. Puno je jednostavnije da scena nešto napravi nego da samo jedna osoba nešto napravi. Danas većinom ne postoji razlog da se napravi nešto svoje, autentično – a ja radim upravo suprotno, imam suprotni poriv. Ja ne volim kad nešto radim, a da ličim na nešto. Većini je želja da zvuče kao nešto ili netko. To i većina novinara voli, da zvuči kao nešto. Kad pišu kritike uvijek kažu “to je dobro jer je to kao ono”. Kad svira neki strani bend, nikad ne kažu da je kao netko. Jer to je ono, Nick Cave. Nikad ne kažu “Nick Cave zvuči kao Pink Floyd” – glupa usporedba, ali to je to. Najlakše je nać hrvatskog izvođača koji zvuči kao netko jer onda je to dobro. To mi se kod nas ne sviđa.
Šta onda ti radiš da bude drugačije i da ne zvučiš kao netko/nešto?
Ne znam kako da ti objasnim proces kroz koji prolazim. Ja radim dok mi ne zvuči kao nešto što znam, prepustim se. Čim mi zvuči kao netko, odmah se odmičem od tog jer ja želim da to zvuči kao ja.
Dok pričamo o nečem “kultnom”, zanima me Let 3 prije i nakon Eurovizije? Koje je tvoje razmišljanje o punom krugu koji ste napravili kao bend – od Leta 2 i početka novog vala, preko svih performansa, koncerata i projekata pa sve do Eurosonga i europske popularnosti?
Taj izlazak na Eurosong isto je bio nešto kultno, ako je ono što smo radili i kako smo započeli kultno, onda je isto tako i Eurosong nešto kultno. Mi smo to radili isto kao neki drugi projekt, samo je slučajno završio na Eurosongu. Na Eurosong ćemo možda opet ić ako bude neka dobra zajebancija. Drag mi je taj projekt i važan i vrijedan.
A što se tiče nas, nama se dogodilo onoliko koliko smo htjeli da nam se dogodi, nismo često objavljivali puno ploča. Da smo objavljivali, možda bi se skok dogodio ranije. Ja se ne bavim samo s Letom 3, nego i s još dosta drugih projekata – iduće godine ću u ovo vrijeme u kazalištu imat sve krcato predstavama, imam i Kišne Razdragance i Mr.Lee&IvaneSky. Svatko od nas se bavi još nečim drugim, pa mislim da kad ne objaviš duže album, da se stvari malo slegnu. Pa onda opet kreneš i tako u krug. Da ima neki kontinuitet vjerojatno bi bilo drugačije.
Ovi ostali projekti koje si spominjao, kako se “shiftaš” iz karaktera u karakter?
Recimo kad pričamo o kazalištu, performansima – kazalište i bend su meni isto, “Mama ŠČ!” je izrasla iz jedne kazališne predstave, Letu 3 je kazalište oduvijek blisko. Prlja je glumio u puno predstava, a ja sam radio puno muzike za predstave. Kao cijeli bend smo isto radili puno s kazalištem. Kazalište mi je inspiracija, tamo je bitno o čemu pričaš i onda ti tako iz toga izađu i neki tekst i slike.
Dal misliš da bi netko od mlađih generacija, izvođača koji su aktualni mogao napraviti napraviti nešto što ostaje – kao što ste vi radili kroz karijeru?
Pa, uvijek si misliš da nema ničeg i onda se odjednom pojavi neka osoba koja napravi to nešto. Vjerujem da će ponovno biti tako. Sad možda nema nekog poriva za nečim novim, drugačijim – ali vidi se da u nekim trenucima da on postoji.
Prošli smo kroz Bogaloo priču – što se tiče koncerta u Vintageu, tamo izvodite isto nešto što je ostavilo trag u vašoj karijeri – albuma “Jedina”. Kako je došlo do ideje za to, nakon što ste u zadnje vrijeme imali dosta koncerata iste tematike?
Dallas je ponovno objavio taj album, pa kad je već izašao album, odlučili smo ga i svirati. Na njemu imamo isto neke pjesme koje nismo dugo svirali, pa mi je i to dobro da se čuje. To je meni jedan od naših najboljih albuma, koji je izašao čak u tri varijante. Nisu sve pjesme iste na sve tri varijante tako da će vjerojatno na koncertu biti i ljudi koji nisu čuli sve pjesme.
Što se tiče samog albuma, uspjeli smo ga reizdati jer smo imali snimke na trakama, pa smo ih mogli ponovno proći u studiju i naštimati šta je gdje trebalo i tako su dobile neki dodatni prostor. Čuo sam da dosta njih uspije zasrat kad idu mrdat nešto, ali mi smo uspjeli da zvuči bolje nego prije, izvukli smo ono što je trebalo.
Zanimljivo mi je kako kroz cijelu svoju karijeru nekako reagirate na događaje kod nas/u svijetu. Dal misliš da bi se neke stvari počele mijenjati da više ljudi reagira na neki umjetnički način – bilo kroz muziku, vizualno..?
Sad se vjerojatno ništa neće promijenit, ali stvar je u tome kad bi svi reagirali, možda bi se nešto dogodilo. Čovječanstvo pati od rata, već dvije hiljade godina se vodi jedan te isti rat. Ovdje su ljudi bitni, ljudi moraju odučiti što žele.
