The Black Room “Future Memories” recenzija: Sloboda gitarama!

Kada se potegne tema riječke glazbene scene većini ljudi prvo padnu na pamet Let 3 i Urban&4, bendovi koji mnogo nakon svog gromovitog proboja u osamdesetima i devedesetima nastavljaju uživati vjernost publike te redovno pune koncertne prostore. Tek nešto kasnije u razgovoru se pojavljuju imena nekih mlađih sugrađanskih bendova koji, iako vjerni rokerskom nasljeđu grada na Rječini, ne ostvaruju općepoznatost na razini ranije spomenutih starosjedioca. Neki među njima, poput ča-metalaca Po’ Metra Crijeva, namjerno ostaju u svojoj underground utvrdi, dok se drugi poput The Black Rooma trude postići radijski uspjeh i doprijeti do šire publike s različitim stupnjevima uspjeha. S glazbene strane stvarno se radi o, kako pjeva Paraf, ‘rupi najživljoj u Jugi.’

Iz te ‘rupe’ nedavno je izašao Future Memories, treći po redu album Black Rooma koji pokazuje da su se momci iz benda odlučili za ekonomičniji pristup pjesmama i formatu albuma negoli je to dosad bio slučaj. Za razliku od protekla dva izdanja – Motel Monaco i In This Town Lies a City – koja oba traju 45+ minuta, ovaj album traje tek 35, što mu je u vrijeme opće tiktokifikacije svega i svačega nesumnjiv plus. Ovaj nešto kraći školski sat popunjen je s devet numera koje ostaju čvrsto ukorijenjene u alt i indie rock s početka milenija, premda je bend ovaj album prozvao ‘svojom verzijom pop albuma.’ Moram priznati da mi je teško išta na ovom albumu povezati s pop glazbom, no pripišimo to razlici u mišljenju i percepciji između mene i članova Black Rooma.

Čvrsta naslovna numera koja otvara Future Memories ujedno sadrži i jedan od najuspjelijih refrena na albumu. Kroz album je primjetno da se bend doista potrudio pri stvaranju pamtljivih refrena za pjesme na ovom albumu, no na nekim su mjestima ti pokušaji zakazali. Najjasniji primjer je Baby Come Home koja se s prenaglašenim falsetom koji prati refren te izuzetno simplističnim stihovima doima poput parodije pop rocka. Bend na ove dvije pjesme oscilira između iznimne ozbiljnosti i zafrkancije, a taj raskorak dovodi do slušateljske dezorijentiranosti pri preslušavanju albuma u cjelini.

Istini za volju, ovih zafrkantskih momenata nema puno, a ondje gdje bend odlučuje zavući rukave stvari sjedaju vrlo dobro. Sergovia je jedan od vrhunaca albuma s početkom koji podsjeća na življu verziju Black Roomovih susjeda The Siidsa te rasplesanom sredinom obogaćenom efektnim synthevima u kojoj se lako mogu čuti utjecaji bendova poput Killersa. Drugi singl s albuma, The Sun & The Moon, također je jedan od najjačih aduta ovog izdanja. Ovdje gitare po prvi puta dolaze u prvi plan pri konstrukciji zvučne slike – nešto na čemu bi bend definitivno trebao više inzistirati – a prigušeni vokali koji prate pjevače Jakova Katalinića i Lea Ventina pjesmi daju sjajan atmosferični obol. Dreaming in Colors jedina je pjesma koja izlazi iz mid-tempo okvira koji obilježava ostatak albuma te je dobrodošla doza in your face rokerske energije gdje bubnjar Ivan Ritoša drži sve konce u rukama. U ovim pjesmama bend se ujedno i najviše približio svom cilju stvaranja hitoidnih, pamtljivih i glazbeno zanimljivih pjesama.

Unatoč ovim vrlo snažnim momentima, Black Roomu na ovom albumu nije pošlo za rukom ponuditi pravi hit. Iako Future Memoriesu ne nedostaje sviralačke kreativnosti inovativnosti, onaj X faktor i ‘jebote!’ moment koji prati svaki pravi hit bendu još uvijek izmiče iz ruku. Ono što im ne izmiče je stvaranje dosljedno zanimljivog alt rocka koji ima radijskog senzibiliteta, pa bi bilo mudro novac staviti na tu kartu, pojačati gitare i bez straha još jače zaprašiti.