Coldplay – Moon Music recenzija: Pokušaj prizemljenja svemira

Gledati devoluciju koju je Coldplay prošao od zlatnih momaka pop rocka ranih nultih do Maroon5-ovske štancalice ultraprobabljivih hitova koja više zvuči kao Chris Martin i prijatelji nego kao konkretan bend za mene je bila neka vrsta osobne tragedije. Prva četiri albuma ovog benda prva su izdanja koja sam ozbiljno preslušavao, s guštom progutao i znao napamet, ali dok je bend došao do Music of the Spheres nakon desetogodišnjeg razvodnjavanja svog zvuka, ja sam se već odavno pomirio s činjenicom da su krenuli stvarati ‘McMusic’ i pozdravio se s nekadašnjim simpatijama.

Unatoč svemu, kad je došla prilika za recenzirati Moon Music, deseto po redu izdanje benda, bio sam više nego spreman nadati se da će ovo napokon biti taj album gdje će se Coldplay vratiti u bendovsku formu i gdje će se napokon čuti svirka instrumenata umjesto nakuckanog kompjuterskog beata nadopunjenog synthevima. Jesam li dobio ono što sam tražio?

Pa, i da i ne. S jedne strane, album je ispoliran do krajnjih granica i nimalo mu ne nedostaje tipičnog pop fluffa kojeg je Coldplay štancao proteklo desetljeće. Ovo se najjasnije u prvom singlu s albuma, feelslikeimfallinginlove, te na GOOD FEELiNGS koja zvuči kao nešto što je ostalo u ladici kada je bend radio na A Head Full of Dreams. S druge pak strane, lagao bih kad bih rekao da na ovom izdanju nema nikakvog pomaka u odnosu na Music of the Spheres.

Naslovna je numera zamijenila himničnost nježnom i tananom atmosferom nalik na uspavanku i nenametljivo svjetlo mjeseca, dok iAAM pulsirajućim ritmom uspješno ostvaruje dojam euforije i ustrajnosti. Obje pjesme zvuče svježije i suvislije od ičega na prethodnom albumu, a iAAM dobiva posebnu pohvalu jer je jedna od rijetkih na kojoj do izražaja dolazi gitarist Jonny Buckland i gdje bubanj konačno zvuči kao da ga Will Champion zapravo svira. To smo (otprilike) čekali! Posljednji as u rukavu Moon Musica je ALL MY LOVE, slatka balada sa razigranim klavirom koja bi se u nekom alternativnom svemiru bez problema uklopila na prošireno izdanje Parachutesa.

Sad kad smo završili s pohvalama vrijeme je da pogledamo istini u oči, a istina je takva da ovaj album pati od dva primjetna problema. Prvi problem je taj što naslovna kozmička tema koja je bendu očigledno vrlo važna i postaje neka vrsta provodne niti ni najmanje ne dolazi do izričaja u nekim numerama. Uz feelslikeimfallinginlove i GOOD FEELiNGS, Jedna od takvih pjesama je i drugi singl s albuma, WE PRAY. Iako glazbeno najunikatnija pjesama na albumu gdje Coldplay vrlo dobro uspijeva inkorporirati trap u svoj zvuk, WE PRAY ni na koji način nije povezana sa bezgraničnošću svemira. Umjesto toga nam se nudi mlaki pokušaj borbene i politički nabijene pjesme koju bend poput ovog jednostavno nije u stanju uvjerljivo izvesti čak ni uz pomoć vrlo dobrih versova gostiju i gošći.

Drugi problem – po mom sudu puno veći – je razvodnjenost i fragmentarnost dvaju najdužih pjesama na albumu, 🌈 i ONE WORLD. Ove su pjesme trebale biti glavna svemirska porcija ovog albuma, dvije 6+ minuta duge kompozicije u kojima bend pokušava zahvatiti beskraj i dati svoju najbolju impresiju Floydovih Echoesa. Umjesto toga dobili smo dijelove dva ili tri dobra jama koja je bend imao u studiju i odlučio zavariti zajedno pod jednim naslovom bez ikakvih organskih prijelaza između dijelova. Od dvije spomenute kompozicije 🌈 je svakako bolja jer u njoj ponovno imamo priliku čuti cijeli bend, a druga polovica zvuči kao nešto što se možete čuti u Chill Beats to Relax/Study to kompilacijama, kojima ne mogu odoljeti koliko god se trudio. ONE WORLD je vjerojatno najdosadniji closer koji sam čuo na nekom Coldplayevom albumu.

Dok bend opet upadne tamo pred kraj ove već smo se utopili u gudačima i prekasno je da nam dobace pojas za spašavanje. Sve u svemu, Moon Music je zanimljivo izdanje na kojem se može naći sve i svašta, od eksperimentalnosti do najbezidejnije prosječnosti. Ipak, sama činjenica da je Coldplay pokušao nešto novo i izveo to relativno dobro stavlja album iznad većine materijala koji su izdali od Mylo Xylota. Nadajmo se da ubuduće samo idemo prema gore, pa i iznad mjeseca.