Billie Eilish “Hit Me Hard and Soft”: bez noviteta, no najbolji album dosad

Mega popularna američka pop pjevačica Billie Eilish izbacila je svoj treći studijski album pod nazivom „HIT ME HARD AND SOFT“. Između njezinog posljednjeg albuma „Happier Than Ever“ i ovog aktualnog prošlo je otprilike tri godine, a Billie u tom periodu nije bila pretjerano glazbeno aktivna, osim što je napisala pjesmu za soundtrack filma „Barbie“ pod nazivom „What Was I Made For?“. Ta pjesma donijela joj je Oscara za najbolju originalnu pjesmu na ovogodišnjoj dodjeli nagrada, ali ju je također i održala utjecajnom i bitnom na svjetskoj glazbenoj sceni. Na ovom albumu Billie ponovo surađuje sa svojim starijim bratom FINNEASOM (Finneas Baird O’Connel) koji je glavni producent cijelog album. Ta kombinacija još jednom se pokazala kao dobitna.

Prva pjesma albuma „SKINNY“ otvara album sa sanjarskom instrumentalnom podlogom koja ostavlja prostor Billieinom glasu i tekstu da preuzmu „uzde“. Bille se u tekstu primarno fokusira na toksičan narativ interneta i medija (nešto o čemu je govorila i u svom zadnjem albumu), koji njezino tijelo često stavljaju u prvi plan, pritom donoseći raznorazne krive zaključke o njezinom mentalnom stanju, za koje ona kaže da je ostalo isto i da staru sebe i dalje smatra lijepom. Pjesmu zatvara lagana violina koja se tek na trenutke javljala kroz pjesmu, a gladak prijelaz uvodi nas u sljedeću pjesmu „LUNCH“, totalno drugačijeg, pozitivnijeg raspoloženja. Groovy bas gitara, živahni bubnjevi, električna gitara slična onoj iz introa TV serije „Better Call Saul“ i catchy suptilno-peverzan refren čine ovu pjesmu jednim od „highlighta“ albuma, naročito ako govorimo o potencijalnim „radio hitovima“. Nešto mekaniji groove čujemo i u pjesmi „CHIHIRO“, barem što se tiče samog početka. Predivni vokali refrena koji se prelijevaju preko blještavog sintesajzera temelj su ove pjesme zbog kojeg se vrijedi iznova vraćati ponovnom slušanju. Na kraju pjesme se iz pozadine prikrada futuristički sintesajzer koji zvukom podsjeća na onaj iz pjesme „Contact“ francuskog dua elektroničke glazbe Daft Punka, pa je time i sam doživljaj kraja pjesme isti, a to je bezbrižno, ali uzbudljivo zujanje svemirom.

„WILDFLOWER“ jedna je od onih instrumentalno manje napetih pjesama sa jako snažnim tekstom i refrenom. Sve je naravno dobro osmišljeno, jer ako je instrumentalna tekstura nešto jednostavnija, podrazumijeva se da tekst i vokalna predstava moraju nositi pjesmu, što često nije slučaj (gledam u najnoviji album Taylor Swift). Billie na refrenu pokazuje toplu boju i snagu glasa, time pružajući jedan dinamičan kontrast u odnosu s mirnijim ostatkom pjesme. Sličnu formulu prati i pjesma „THE GREATEST“, ali samo u svojoj prvoj polovici u kojoj čujemo Billieine umirujuće i predivno studijski izmiksane vokale. Taj osvrt vrijedi za cijeli album prepun pozadinskih vokala i slojevitih hipnotizirajućih harmonija, a pohvale naravno idu bratu FINNEASU. Drugi refren pjesme donosi snažnu vokalnu izvedbu i instrumentalni „breakdown“ koji uključuje teatralnu električnu gitaru, violinu i synthove, uz pomoć kojih se naglašava Billiein trud uložen u propalu ljubavnu vezu.

Problem propale veze tema je i pjesme „L’AMOUR DE MA VIE”. Svojim zvukom pjesma stvara sliku predivnog romantičnog bala koji se pod težinom Billieinog deprimirajućeg teksta naglo deformira u melankolični posljednji ples propalih ljubavi. Umjesto tužnog kraja ove pjesme, iz tišine se ipak izdižu brzi bubnjevi s pratnjom „spacey“ sintesajzera koji podsjeća na neke od plesnih synth-pop hitova kanadske glazbene zvijezde „The Weeknda“. Billie Eilish vokali studijski su dorađeni tako da zvuče glitchy, nešto što bismo vjerojatno povezali s Engleskom pop pjevačicom Charli XCX, čime ova pjesma završava notom eksperimentalnog/hyperpop hita.

Pjesma „THE DINER“ dostavlja još jedan vrlo intrigantan instrumental koji zvuči dosta starinski, kao nešto što bismo očekivali čuti u napuštenoj ukletoj kući. To je ujedno i zvuk svojstven Billieinom prvom studijskom albumu „WHEN WE ALL FALL ASLEEP, WHERE DO WE GO?“ (2019), koji ju je doveo do samog vrha glazbenog pop svijeta. Pjesma ima jeziv „vibe“, snažne 808s bubnjeve, a nepoznati titrajući zvuk u pozadini neodoljivo podsjeća na strašniju varijantu onoga iz pjesme „Low“ izvođača Flo Ridae. Malo smiješna usporedba, ali mislim da će vam sve biti jasno nakon jednog slušanja. Tekst je otpjevan iz perspektive opsesivnog stalkera što je zanimljivo ako znamo da je Billie jednom prilikom podnijela zahtjev o zabrani prilaska protiv osobe koja se vrzmala oko njezine kuće. Pjesma također krije i neobičan „easter egg“. Ako nazovete broj koji Billie šaputa na kraju pjesme, navodno ćete dobiti Billieinu automatsku poruku: “Hey, hey? Wait, I can’t hear you…Hello, hello? Hold on, let me call you back.” Dosta kul.

Album zatvara pjesma „BLUE“ koju bismo mogli podijeliti na tri djela. U prvome dijelu preko jednostavnih bubnjeva čujemo predivne emotivne vokale Billie Eilish, dok je drugi dio dosta mirniji s ambijentalnom pozadinom koja nas uspavljuje, ali nikako iz dosade. I na kraju treći dio, čiji IDM beat zvuči kao nešto što bismo mogli čuti na albumu Aphex Twina, što je u slučaju Billie Eilish eksperimentalan izbor za svaku pohvalu.

„HIT ME HARD AND SOFT“ je prema mojem mišljenju najbolji Billie Eilish album do sada. Iako zvukom nije znatno drugačiji od prošla dva albuma (osim što je možda instrumentalno i vokalno raznovrsniji), ovaj album djeluje dosta fokusiranije i zaokruženije od svojih prethodnika. Produkcija na albumu je fantastična, vokali predivno klize uz instrumental, pjesme i refreni su upečatljivi, a svaki instrument točno zna svoju svrhu i savršeno iskorištava prostor. Nakon jednog slušanja postaje jasno da ovo nije album kojemu je primarni cilj završiti na radiju, već da se radi o kratkom, ali odličnom albumu s pažljivo izabranim pjesmama.