Eminem “The Death of Slim Shady (Coup de Grâce)” – istekao rok trajanja

Glavna svjetska rep zvijezda, Eminem, izdao je svoj 12. studijski album “The Death of Slim Shady (Coup de Grâce)” 12. srpnja. Eminem već preko 10 godina nije izbacio album koji bi se mogao kvalitetom približiti sjeni njegovih albuma s početka stoljeća, a ovaj album zajedno sa svojim konceptom vidljivim u samom naslovu djelovao je kao mogući povratak u Eminemovo zlatno doba. Iako je Eminem donekle bio dosljedan u praćenju tematike, ipak je ostavio prostora i za bespotrebna vrludanja na ovom projektu dugačkom 64 minute.

U introu albuma „Renaissance“, Eminem se preko napetog klavira obraća svim hejterima koji pljuju po njegovim albumima još od „Revivala“ kojeg je izbacio 2017. godine. Eminem spominje kako ti isti hejteri kritiziraju albume Kendricka Lamara, J Colea i Kanyea, pritom se na neki način poistovjećujući s njima (dosta ambiciozno od njega s obzirom na to da su njegovi zadnji albumi daleko lošiji od zadnjih albuma navedene trojke).

Iako je istina da je Eminem u zadnjih nekoliko godina omražen od strane kritičara i rap publike (isključujući „delusional“ obožavatelje Eminema), tom hejtu je on uvelike pridonio jako lošim albumima i glazbom koja kao karijes upropaštava onu „veličanstvenu“ sliku starog Eminema kojeg smo svi zavoljeli. Tog je svjestan i Eminem, pa je stoga odlučio ovaj album nazvati „The Death of Slim Shady”, pružajući fanovima priliku da još jednom čuju Eminemov kontroverzan i ekscentričan alter ego – Slim Shadya.

U pjesmi „Trouble“ Slim Shady uspijeva nagovoriti Eminema da popije alkohol i sve kreće “nizbrdo”. Iste sekunde kreće kiša uvreda usmjerena prema slijepima, gluhima, invalidima i Christopheru Reeveu, koji će biti glavna Eminemova meta tijekom čitavog albuma.

Sljedeća pjesma albuma “Brand New Dance” je upravo posvećena ruganju njega. Za one koji ne znaju, Christopher Reeve američki je glumac koji se proslavio ulogom Supermana u trilogiji Superman koja je započela 1978. godine. Christopher Reeve 1995. godine nesretno je pao s konja i postao invalid, a Eminem je njegovu borbu s invaliditetom odlučio iskoristiti kako bi šokirao i nasmijao publiku jer je cijela situacija sa Supermanom u kolicima dosta ironična.

Spomenuti “Brand New Dance” pjesma je s funky beatom koji nas podsjeća na dobra “stara” vremena (u tu grupu spada i prvi singl albuma “Houdini”) i glazbu zbog koje smo zavoljeli Eminema. Story telling je odličan, tekst je duhovit, a poanta Eminemovog novoosmišljenog plesa je pasti i postati invalid, kao što se to dogodilo Reeveu. Jako zabavna pjesma i jedan od rijetkih vrhunaca albuma unatoč jako morbidnom tekstu, klasičan Eminem.

Ako netko ne vjeruje da je Eminem toliko zloban, tu je pjesma “Evil” koja nastavlja album jezivim tonom. Eminem u pjesmi naglašava koliko je zao i iskvaren, i pritom se dotiče različitih kontroverznih tema kao što su homoseksualci, oružje, drogiranje, itd. U kratkom “All You Got” skitu Eminemu alter ego Slim Shady daje do znanja da je upravo on razlog njihovog uspjeha i da ga nikada neće prerasti koliko god pokušavao. Tako Slim Shady preuzima stvar u svoje ruke i nastavlja sa svojim pohodom na javne ličnosti i ideologije modernog doba.

Producent sljedeće pjesme “Lucifer” je Eminemov stari prijatelj i „partner in crime“ Dr.Dre, koji ga prati kroz cijelu karijeru i kojem Eminem uvelike duguje svoj uspjeh što je i sam naglasio nebrojeno puta. Sample pjesme dosta je originalan i podsjeća na glazbu koja se koristi u tradicionalnim grčkim plesovima, a Eminem u klasičnom stilu napada političku korektnost i javne osobe kao što su Candace Owens i Amber Heard (“Cause I put that shit to bed like Amber Heard at a Mattress Firm”).

Pjesma “Antichrist” nastavlja zlokobnu temu prethodnih pjesama “Lucifer” i “Evil”, a ovaj puta mete su Jeffrey Epstein i Diddy, iz svima dobro poznatih razloga. Eminemove fore su odlične, repanje i metafore su vrhunske, a Bizarreov feature na kraju pjesme nostalgičan je povratak u dane rep grupe D12.

To da je Eminem jedan od tehnički najpotkovanijih repera svih vremena potvrđuje se i u pjesmi „Fuel“ koja je highlight ovog albuma. Na pjesmi je featuran američki reper JID koji je jedan od najboljih repera na sceni, a on i Eminem zajedno zvuče toliko agresivno i motivirano, reklo bi se da su “k’o pušteni s lanca”.

“Guilty Conscience 2” je “grande finale” u kojem dolazi do kulminacije sukoba između Eminema i njegovog alter ega, Slim Shadya, koji je kroz cijelu karijeru bio vrag s jedne strane ramena. Eminemova savjest pokušava nadvladati njegov bezobrazni alter ego prisjećajući ga kako je jednom i on bio zlostavljan od strane drugih što ga čini licemjernim.

Čak i u ovim godinama, Slim Shady je i dalje gladan kontroverze, pa se odlučuje vrijeđati Christophera Reevea, Caitlyn Jenner, ljude patuljastog rasta, mentalno oboljele itd… Slim Shady ga podsjeća da su zahvaljujući njemu postigli sve glazbene uspjehe i da ga je Eminem stvorio kao izgovor da bude loš i govori sve ono za što prije nije imao muda (odnos Eminema i Slim Shadya je otprilike ekvivalentan odnosu između pisaca South Parka i Erica Cartmana). Prema mojem mišljenju, album je trebao i završiti s ovom pjesmom jer nakon ove pjesme slijedi niz osrednjih i tematski razbacanih pjesama u kojima se gubi jasan pravac albuma.

Pjesma “Bad One” je primjer te osrednjosti sa svojim Corny refrenom, zaboravnim beatom i zvukom koji podsjeća na album “Revival”. Isto vrijedi i za pjesmu “Habits” (2.pjesma albuma) na kojoj gostuje američki pjevač White Gold. Mislim da bi se Eminem trebao odmaknuti od pjesama sa corny refrenima na kojima gostujući izvođači pjevaju jer je ta baza već svima dosadila. Uostalom, Eminem je sposoban sam smisliti i otpjevati catchy refren što potvrđuju i njegovi stari albumi koji su ga proslavili.

Pjesma “Temporary” trebala je biti emocionalni vrhunac ovoga albuma, ali nažalost djeluje kao da Eminem svojom “kemijskom” nije dovoljno duboko zagrebao u sebe. Ideja pjesme je zamišljena kao poruka podrške i oslonac za Hailie (jedina biološka Eminemova kćer) jednom kada Eminem umre, a unutar pjesme se nalaze vrlo simpatični stari snimci Eminemovih druženja s Hailie što daje na autentičnosti. Skylar Gray refren također je vrlo emotivan, ali unatoč svemu nabrojenom pjesma ostavlja slab dojam. Konceptualno pjesma djeluje odlično, ali osim ideje ne pruža ništa novo i vrijedno pažnje u obliku teksta.

Slična je situacija i s pjesmom “Somebody Save Me” u kojoj Eminem prikazuje alternativnu realnost do koje bi došlo da mu je droga uzela život 2007. godine kada se skoro predozirao. Tako Eminem spominje različite bitne situacije koje bi propustio u životu svoje obitelji, što bi trebalo biti dirljivo, ali cijela pjesma djeluje kao patetičan pokušaj kopiranja ideja koje su jednom davno odlično funkcionirale i odisale iskrenošću. Vjerojatno je do toga što je Eminem već izbacio nekoliko pjesama o svojem problem s drogom, kao i o svojoj kćeri, pa sada ta tematika već počinje zvučati isforsirano i neiskreno.

Ako treba izdvojiti nešto pozitivno u vezi ovoga albuma, to je onda definitivno činjenica da je Eminem i dalje vrhunski reper koji nas i dalje može nasmijati i zgroziti svojim rimama. Glavni Eminemov problem taj što je njegovo vrijeme jednostavno prošlo i što sada ne zna gdje bi krenuo i o čemu bi repao (pa tako i nastaje ovaj album koji vraća Slim Shadya). Njegov vrhunac bio je kada je uskočio na scenu kao mladić kojega boli uvo za sve, što je privuklo ogroman broj revoltiranih tinejdžera. Sada je prestar da bi se kreveljio, a njegovi pokušaji da bude kontroverzan znaju zvučati pomalo patetično. Iako je na početku karijere bio još gori što se tiče bolesnih tekstova, tada je bio mlad pa su se ti pokušaji na neki način savršeno uklapali u njegov “sam protiv svih” imidž.