Jack White “No Name”: Potpuni reset čovjeka rocka

Ako tražimo čovjeka koji je revitalizirao glazbu u novom mileniju, vjerujem da bi malo tko zaboravio na Jacka Whitea… On je jednostavno ‘čovjek rock’ jer od The White Stripesa naovamo, napravio je toliko tog da mu je teško osporiti izvanserijsku genijalnost koju posjeduje, bilo svirački, bilo skladateljski, bilo producentski, bilo diskografski, bilo kreativnim idejama (počevši od brat-sestra duo priče(!) do koncerata bez mobitela) koje su često bile vrlo specifične, baš poput objave i (n)ovog albuma.

Osim što jest ‘čovjek rock’ on se i trudi živjeti po postulatima rocka kako ga on zamišlja. Za razliku od mnogih njegovih suvremenika, on se prema rocku odnosi mnogo romantičnije i vidi ga bazičnog kakav je on bio na samom svom početku. Taj duh je uspješno oživio s The White Stripesima, dok neki naredni projekti su mu pokušali svirati nešto ‘moderniju’ glazbu… Sad je ponovno napravio totalni reset i krenuo ispočetka.

Početak priče o novom albumu je potpuno neuobičajena za ovo vrijeme jer je Jack u svojoj prodavaonici ploča random ljudima ubacivao u vrećice vinilku na kojoj je samo pisalo “No Name”. Brzo se ispostavilo da bi to mogao biti novi albuma White, pa je uploadan na YouTube, dok sad, par tjedana kasnije smo dobili i službene informacije o samom albumu (i nazivu pjesama). Ono što je već u startu bilo jasno, ovo je još jedan antologijski album Jacka Whitea.

Iskreno, kako je krenuo nevjerojatni hype oko albuma, a ja ga nisam stigao odmah preslušati, počeo sam vjerovati da su se ljudi samo zaželjeli bazičnog rocka, te da će ovo biti samo još jedna u nizu ploča ovog autora… Onda sam i sam preslušao album…

Da je kojim slučajem “No Name” objavljen pod imenom The White Stripes, ne bi tu bilo greške jer album zvuči točno onako kako su Stripesi zvučali pred kraj karijere, moćno, ubitačno i rekao bih gotovo stadionski. Upravo ta snaga da se bazični (garažni) rock može prebaciti u stadionske forme je nešto magično što Jack White uspijeva napraviti lakoćom, dok se mnogi drugi guše u toj transformaciji.

Osobno, možda sami početak mi nekako djeluje najtromije, iako to svakako nije. “Old Scratch Blues” je baš onakav kako ga naslov opisuje, pravi moćni blues koji gazi sve pred sobom, dok “Bless Yourself” je pjesma kakvih smo od njega vjerojatno čuli milijun puta, ali ovdje je efektno ubačena da dodatno razdrma (slučajnog) slušatelja koji se ne nada takvom napadu na slušni aparat.

Nakon tog kreće sva briljantnost Jacka Whitea. Sve što znamo o njemu, sročeno je do kraja albuma. Iako uvodne dvije pjesme su odlične, sve nakon tog nadmašuje ih, te je jasno da smo dobili instant klasik o kojem ćemo još dugo pričati. Album godine? Sigurno, ako ne i album dekade, ako se mene pita…

“That’s How I’m Feeling” je genijalna stvar u kojem se White poigrava melodijski i vokalno s laganijim i žestokim dijelovima. Ti mekši dijelovi su vrlo psihodelični s nekako kreštajućim vokalima, dok refren je bomba koja razara. “It’s Rough On Rats (If You’re Asking)” ima uvrnute rifove koji zvuče kao galopirajući konji kad idu unazad.

Tad dolazi “Archbishop Harold Holmes”… Nema tu nekih pametnih riječi jer je Jack kroz izmišljeni religijski manifest (nešto poput promo listića koje vam znaju ubaciti u poštanski sandučić) isporučio svoj odnos prema vjeri, dok je “Bombing Out” u stilu “Fell in Love with a Girl” za 2024. godinu.

“What’s The Rumpus?” je nešto što bi se idealno uklopilo u The Raconteurs setliste, “Tonight (Was A Long Time Ago)” ima energiju ranih The Rolling Stonesa, “Underground” je balada pomalo zajebantske melodije u kojoj se ponovno poigrava kao malo dijete koje je željno najljepše osakatiti pjesmu, ali to mu nikako ne uspijeva jer sve što učini, pjesmi samo daje dodatnu draž.

S “Number One With A Bullet” se približio Black Rebel Motorcycle Clubu iz njihovih najboljih dana, “Morning At Midnight” je siguran koncertni zgoditak, a sve završava u The Stooges maniri s “Missionary”, te epskoj blues rock baladi “Terminal Archenemy Endling”.

Možemo mi pričati da je Jack White napravio par koraka unatrag vrativši se na zvuk kojeg je svirao pred dvadesetak godina. To bi imalo smisla reći da je album slab i da njima pokušava oživiti ocvalu karijeru… Ali Jack White je itekako živ cijelo ovo vrijeme, radi odlične stvari kojima je gurao svoj zvuk prema naprijed, te “No Name” zvuči kao jedan album iz gušta kojim je htio kritičarima pokazati da i dalje može kad i ako hoće.

“No Name” je album s pjesmama. Dok se na posljednjim albumima Jack trudio osakatiti svaku pjesmu da ona nema svoje osnovne dijelove, tu se (ponovno ću iskoristiti ovu riječ!) resetirao i ponudio klasičnu formu kitica-(prijelaz)-refren uz niz gitarskih bravura koje oplemenjuju pjesme. Kroz zu osnovnu formulu, uspio je isporučiti 13 vrhunskih pjesama od kojih ne znaš koja je bolja, a sve zajedno čine perfektan album kojeg vrijedi slušati iznova i iznova…

Od ovog nema bolje, od ovog nema dalje… “No Name” je albumčina za sva vremena! A za 2025. bukiram novo druženje s Jackom ma gdje god bilo jer od 2018. je prošlo previše vremena!