Macha Ravel „INTENZITET“: hrabro po svome

Macha Ravel (prije poznata kao Muha) misteriozna je, mlada, svježa, bosansko-hercegovačka kantautorica, koja je tri godine nakon objavljivanja svojeg prvog singla, „Komfortzona“, konačno združila svoj dosadašnji rad u svoj prvi studijski album, „INTENZITET“, u kojem maštovito prepliće primjese različitih vrsta te podvrsta rapa, trapa, techna te u manjoj mjeri i drugih stilova. Produkciju potpisuju Tihomir Radić (odnosno Toshi Domaćin iz prekaljenog rap kolektiva Helem nejse) te Luka Jovanović (odnosno Luxonee, poznat po radu s Cobyjem, Zozom te Bojanom Vunturišević).

„INTENZITET“ već plijeni poglede dizajnom naslovnice albuma; veliki, uski plavi font podsjeća na naslovnicu onih knjiga o izgubljenim grčkim civilizacijama koje bi obično dobili kao nagrada za odlične ocjene te uzorno vladanje u 4. razredu osnovne škole, dok se s desne strane nalazi duboko distorzirana slika Mache u pozi nekakvog rimskog kipa, dok zbog kontrasta te boja sve zajedno izgleda kao smrt onih uvrnutih grafika iz vaporwave kulture.

Sve prije spomenute apstraktnosti mogu se svesti na jednostavnu činjenicu kako je naslovnica albuma nevjerojatno privlačna, iako nisam siguran u kolikoj mjeri je to bila namjera. Iz glazbenog aspekta, već od prve pjesme („Tango“) ulazi u uho krasna sposobnost Mache kod stvaranja zaraznih, povremeno hipnotizirajućih melodija. Prva pjesma („Tango“) tekstualno ne odstupa od nekog dobro ustanovljenog narativa noćnih klubova te neke dekonstrukcije noći kao magičnog elementa. Ali zato se ponavljajući „trese, trese, trese“ usijeca duboko u moždane režnjeve već na prvom ponavljanju stiha. Unatoč relativnoj minimalnosti albuma, Macha se ne srami pjevati u žanru, odnosno u okviru koji ne predviđa mnogo pjevanja – to daje poseban obol albumu, te čini pjesme poput „Uragana“ toliko ljepšim za slušati.

„INTENZITET“, unatoč svojem naslovu, iz tekstualnog aspekta većim dijelom nije naročito intenzivan, niti ne mogu reći da slično opjevane osjećaje samoće, ekstaze te letargije nije već obrađeno. Primjerice, u „Svejedno mi je“ se čini kako je atmosfera nastala nauštrb teksta, u kojoj osim prominentne fraze („Svejedno mi je“) se ne događa ništa. Vjerojatno najslabija točka albuma iz tekstualnog vidika dolazi u „On My Mind“, u kojem i ono malo teksta koji nije potrošen na mantrično ponavljanje refrena otpada na nezgodno eksperimentiranje s jezicima.

Ipak, u albumu postoji nekoliko trenutaka koji to vrlo prominentno presijecaju. Tako se iz tekstualnog vidika sve se brzo popravlja na „Excusez-Moi“, u kojem Macha kvalitetno te samouvjereno prevrće hijerarhiju rapa, industrije te influencinga („Tvoje influensere ja influensiram/Reperica nisam, al’ ću rep ja doktorirat“). „Lalala“ vrlo kreativno kombinira rap flow na francuskom te sarkastično manipulirane brojalice (iz „Taši taši tanana“ „Tašun- tašun-tanana, pala Maša s tavana/U marami šećera, da mi hejter večera“). „Oblik“ je posvećena uvijek nedovoljno pokrivenim poremećajima prehrane u javnoj sferi, također ukrašena jednostavnim, ali vrlo prodornim stihovima („Tijelo mi radi sve, hvali me, al’ me ne voli“).

Macha je dio svojeg života provela u Francuskoj; zato je nemoguće ignorirati povremenu francizaciju albuma. Na kraju krajeva, ipak je „Lalala“ pjevan na francuskom jeziku. Osim toga, uvod u „Plešem dok sam živa“ nevjerojatno podsjeća na trans kojeg povremeno čujemo kod Breakbota ili Daft Punka, dok „Excusez-moi“, osim očitog naslova, zvuči toliko neodoljivo kao sve ono što sluša te voli francuska mladež; recimo, Niska ili pak Ninho. Međutim, „INTENZITET“ iz glazbenog aspekta nudi mnogo više; sanjarska atmosfera vješto se prepliće s afričkim beatovima te podsjeća na ono čime su se na svjetskoj glazbenoj sceni afirmirali Burna Boy te Amaarae („On My Mind“).

Također, potrebno je spomenuti kako je dinamika albuma nepredvidljiva; Macha ovdje nije pala u zamku taktiziranja kod stvaranja bloka tiših te glasnijih pjesama, boljih ili lošijih pjesama. Zbog toga je slušanje „INTENZITETA“ kao jedna lutrija; u kojoj nije sigurno hoće li iduća pjesma pesimistično reći „ništa“ ili donijeti novi automobil u kuću. Primjerice, tako nakon relativno beskarakterne „On My Mind“ dolazi „Voda“, fenomenalni, usporen, u reverbu utopljen singl s minimalnom gitarom koji u sredini albuma dolazi kao nagrada slušateljima koji zagrebu ispod površine te poslušaju album, iako po plasmanu singlova Macha vjerojatno nije ni slutila koliko potencijala ima „Voda“; tako Macha ovaj puta gallagherovski nije svoje najbolje stvari na albumu odlučila okruniti i naslovom singla. Šteta, ali s druge strane – neka.

Kaotičnu dinamiku albuma zaključuje „Druga strana“, koja se u potpunosti razlikuje od prijašnjeg materijala. „Druga strana“ ima primjese pop punka te alternativnog rocka; zamislite Avril Lavigne u svojoj zlatnoj „razgovaram-na-Motorola-pagerima“ fazi, Paramore ili grupe Flare u svojem zenitu. Iako je pjesma sasvim solidna (da ne kažem da u odnosu na ambijent ostatka albuma uistinu iznenađuje), miks pjesme relativno je slabašan; dok je bas navinut do Marsa, gitare (koje nose tu pjesmu) su relativno stišane. Unatoč tome, ako je Macha ovim htjela poslati svojevrsno upozorenje o svojoj versatilnosti u žanrovima, onda mogu samo skrušeno reći – primljeno na znanje.

„INTENZITET“ se u jednu ruku može protumačiti kao ulazak u harem Machinih misli, osjećaja te utjecaja. U samo 28 minuta albuma Macha uspijeva otkrivati tajne svemira, vješto rezonirati kroz svoje itekako raznovrsne utjecaje te progovoriti o svemu i svačemu.„INTENZITET“ tako mogu tumačiti kao samo fragment Machinog svijeta, u koji smo svi pozvani. Jedva čekam više!