Nick Cave “Wild God” – Čovjek, Bog i divljina

Suočen sa zadatkom da napišem recenziju novog albuma Nicka Cavea i Bad Seedsa osjećao sam se kao ribar Palunko koji pred kraj svoje priče tone u more pritisnut zlatnom kolijevkom svoga sina, morskog kraljevića. Piše Borna piše, al’ što može skroman recenzent napisati o pjesniku čiji je lik i djelo veličina spram koje svako napisano slovo ispada smiješno i nezgrapno? Ipak, Ivana Brlić-Mažuranić svog junaka nije osudila na utapanje u moru; na kraju svoje priče Palunko uspijeva umaći nedaćama i odlazi kući sa ženom i sinom. Ohrabren ribarevom sudbinom, duboko sam udahnuo i bacio se na glavu u ovo sveto i moćno prostranstvo zvuka – i isplivao.

Nakon melankoličnog “Ghosteena” čije je tematsko središte bila tragična smrt sina, Cave se vratio sa pločom s kojom, kako kaže, “nema zajebancije i koja vas diže i pokreće.” Već na prvoj pjesmi, “Song of the Lake”, čujemo da misli ozbiljno. Bubanj je glasan i odrešit, te zajedno sa zborastim back vokalima i gudačkom sekcijom bodri Caveov još uvijek ranjivi vokal. Zvučna slika pjesme je bistra i sunčana, poput odsjaja sunca na jezeru. Progutanih suza i još pomalo stisnutog grla, Cave nas zajedno sa sobom vuče u čiste i osvježavajuće vode života, djeliće divljeg Boga čije smo beskrajne esencije i mi dio.

Jedna od glavnih preokupacija ovog albuma je prikaz načina na koje priroda – kao prostranstvo gdje neobuzdana sila stvaranja rađa najraznolikija stvorenja i pojave – postaje istovjetna s Bogom, izvorištem vječne ljubavi koju čovjek često ne zaslužuje, ali koja ga unatoč tome beskrajno voli i čuva. Cave nikad nije bio bliži Spinozinoj devizi Deus sive natura – Bog ilitiga priroda. “Frogs” jasno pokazuje ovu tematsku okosnicu; na isti način kao što su žabe u svojim skokovima Bogu oduševljene ljubavlju i povratkom u svoj vodeni dom, pjesnik je oduševljen životom držeći ruku svoje ljubavi na nedjeljno jutro. Glazba, naravno, prati ovu pjesničku sliku u stopu; nenametljivo protočan, Oasisasti bubanj uparen sa spacy synthevima ostvaruje dojam toka kozmičke stvaralačke energije kojom vječna ljubav i opčinjenost životom spaja sva bića pod nebeskom kapom.

Naslovna numera, “Wild God”, također je oblikovana ovim motivima. “I’m a wild God flying and a wild swimming, and I’m an old, sick God dying and crying and singing” pjeva Cave, ponovno podcrtavajući kako je čovjek u svim svojim aktivnostima neraskidivo povezan s Bogom, odmetnuti fragment vječnosti koji će se kad tad vratiti svojem izvoru. Što se glazbene strane tiče, ova je kompozicija – kao i “Conversion” – sastavljena od dva dijela od kojih je prvi usporen, meditativan i lako probavljiv, dok drugi udara na sva zvona zidom zvuka sazdanim od udaraljki, zbora i gudača. Dinamička širina koju ove dvije pjesme prelaze takvom iznimnom lakoćom čine ih, po mom sudu, glazbenim vrhuncem albuma.

Da ne bi sve ostalo samo na metafizičkim promišljanjima o prirodi Boga pobrinula se “O Wow O Wow (How Wonderful She Is)”, razigrana kompozicija u kojoj je majstorski implementiran talkbox kao i dio telefonskog razgovora sa Anitom Lane, nedavno preminulom članicom Bad Seedsa kojoj je pjesma i posvećena. “Joy” je pak glazbeno utjelovljenje radikalnog optimizma preko čijeg minimalističkog instrumentala Cave svom snagom brani ovaj krhki osjećaj od onih koji bi ga ugrozili otrovnim riječima, dok nas “Cinnamon Horses” svojim svijetlim gudačkim partiturama uvjerava da je život, unatoč svemu, vrijedan življenja ako u njemu ima ljubavi, bilo božanske ili svjetovne. “As The Waters Cover The Sea” zatvara album u gospelastom štihu, s nepokolebljivom vjerom u dobre stvari koje dolaze.

Da skratimo priču, album Nick Cave “Wild God” jednostavno je odličan. Ima sve što želite, a ima i nešto od onog što niste ni znali da želite, kao i sva sjajna umjetnost. Moje je bilo samo da pokušam objasniti zašto je odličan, i da isplivam iz mora sa zlatnom kolijevkom na leđima.

U nastavku preslušajte Nick Cave “Wild God”.