Silente: Na maglovitom putu

Silente su zasluženo skrenuli pažnju na sebe izvrsnim najavnim singlovima i prvim albumom “Lovci na čudesa”. Kako je rasla njihova slava, tako je rastao i broj njihovih hejtera, a sve je kulminiralo lošim drugim albumom “Neće rijeka zrakom teći” koji je zvučao kao igračka Nikše Bratoša.

Zbog tolike medijske pažnje oko njih sve je očito rezultiralo i svojevrsnim zasićenjem unutar benda, pa su se sredinom 2016. odlučili raspasti. Naravno, samo se čekao trenutak kad će se vratiti jer ‘zlatna koka’ se ne ispušta samo tako iz ruku. Već krajem prošle godine objavili su povratak, početkom ove došla je i nova pjesma, dok je sad pred ljeto stigao i sasvim novi, treći po redu album “Malo magle, malo mjesečine“.

Treći album donio je neke promjene, a neke stvari su ostale iste. Najvažnija stvar je to da su promijenili producenta, pa Bratoš više nije onaj koji diktira zvuk benda, već su to zadržali za sebe, odnosno Tibor je producent albuma. Generalno, nekako sve i zvuči kao Tiborov veliki povratak na scenu jer je preuzeo veliku većinu vokalnih dionica, pa ako tražite i dalje neke vokalne harmonije, rijetko ćete ih pronaći.

Druga bitna razlika jest sam zvuk. Osim promjene producenta s kojom jasno dolazi do razlike, bitna stavka jest da violinistica više nije članica Silentea, pa je kroz album manjak orkestracija/gudačkih elemenata, a više je neki rockerskiji zvuk koji balansira iz pjesme u pjesmu s dodatnim utjecajima.

Što se nije promijenilo? Ostala je ta fascinacija Bijelim dugmetom i njihovim zvukom u kasnijoj fazi stvaralaštva, a uz to su sad nadodali i mnogo drugih elemenata ’80-ih s ovih prostora, pa smo dobili jedan jak retro štih koji je zicer za slušatelje kod nas. Nije se promijenila ni lirika jer i dalje tu ima pregršt infantilnih stihova poput “Bila je jedno od mojih dvanaest rebara, danas mome srcu fali dobrih redara”, a i interpretacija u kojoj se čudno naglašavaju posljednji slogovi svake riječi.

I kad sve zbrojimo i oduzmemo, možemo reći da Silente nije mogao teže pasti od “Neće rijeka zrakom teći”, pa je “Malo magle, malo mjesečine” bolji album koji ima nekoliko pjesama koje će sigurno zavladati radijskim eterom, ako već i nisu. Ranije nabrojane manjkavosti albuma fino su zaokružili u jednu cjelinu u kojoj nema nekih pretjeranih iskakanja, sve je to jedan pop (soft) rock zvuk koji nema nekih briljantnih dijelova, ali nema niti prevelikih podbačaja.

Uvodna “Sve su moje pjesme iste” ima jedan pomalo lauferski uvod, da bi već s uplivom pune melodije bilo jasno da i dalje ne bježe od svojih glavnih uzora (čitaj Bijelo dugme). U “Krvolocima” su fino ubacili funky ritmove i taj funk daje jedan poseban novi element s kojim se bend u nekoliko navrata poigrava na albumu.

“Nije išla u detalje“, iako ima problema u tekstualnom dijelu, jedna je sasvim suverena pop pjesma kojoj je s lakoćom moguće predvidjeti uspjeh, a do nje je “Kao i toliko puta prije“, pjesma koja fino odgovara vremenu Novog vala, pa bih je bez problema proglasio i najboljom na albumu, s obzirom da baš fino sjeda.

Tek u petoj pjesmi “Kao nekakvi stražari” Doris preuzima mikrofon. Na proteklim albumima su ‘njene’ pjesme bile najsvjetliji trenuci, ali ova pjesma kao da joj je podmetnuta jer je bezlična i slaba, pa niti njena izvedba nije pjesmi pomogla da se digne iz sivila. Štoviše, mislim da bi čak ovdje i Tiborov vokal bolje sjeo… Slična situacija je i s “Ako te ikada sretnem”.

Do kraja albuma nailazimo na pregršt solidnih pjesama koje zaokružuju zvuk na “Malo magle, malo mjesečine”. Izdvojio bih “Dvije riječi” koja bi možda bila još i efektnija da je otpjevana kao klasični duet te pomalo mistična “Voda ispod mosta” koja je čisti pastirski rock.

Lako je biti hejter Silentea. Lako je biti i fan Silentea. Sve manje je lako biti neutralni promatrač oko njih. Nakon uspona i velikog kreativnog pada, jednostavno je zaključiti da je bio odličan potez uzeti godinu i pol pauze i zbrojiti što i kako dalje. Odmak od Bratoša ispao je dobar potez, ali ovim pjesmama i dalje nešto nedostaje da budu prodorne kao pjesme s prvijenca.

Polariziranje će se vjerojatno nastaviti, jer jedni mrze ‘čudne i čudesne’ stihove, naglašavanje i zavijanje posljednjih slogova riječi, dugmetizaciju, novovalni štih novih pjesama, dok će drugi upravo to obožavati. Kako god uzmemo, Silente je fenomen na našoj glazbenoj sceni jer je malotko uspio tako brzo narasti do proporcija kada u vrijeme prvijenca ispune Tvornicu, a već za drugi album Dom sportova u Zagrebu.

Novi album “Malo magle, malo mjesečine” je taman na pola puta između svojih prethodnika, slabiji od “Lovci na čudesa”, a bolji od “Neće rijeka zrakom teći”. Hoće li to biti dovoljno da opet ne puknu, vidjet ćemo uskoro.