Vampire Weekend “Only God Was Above Us”: Bunt sa stilom

Iako je većina glazbenih kritičara spremno proglasila peti album Vampire Weekenda „Only God Was Above Us“ njihovim najboljim albumom, i iako će to bez sumnje biti jedna od većih ovogodišnjih ploča, ne usudim se napraviti isto. Razlog – i njihova prethodna četiri albuma bila su izvrsna, svaki na svoj način, a oni su, od 2008. kad su se pojavili, postali i ostali jedan od onih konstantno uzbudljivih bendova, koji nikad istu stvar ne ponavljaju dvaput i koji se pokazali neograničeno kreativnima.

Iako neću reći da je najbolji dosad, za „Only God Was Above Us“ mogu bez problema izabrati neke druge superlative, koji imaju smisla unutar njihove diskografije – koliko god žanrovski oduvijek bili neuhvatljivi, ovo je njihov dosad najeksperimentalniji album, koliko god Ezra Koenig oduvijek u njihove pjesme uvaljuje moralne, etičke i političke mozgalice, to je i njihov dosad najangažiraniji album, a to sve mnogo govori onima koji ih već poznaju. Budući da su sad već, hajmo reći, sredovječni, energija, prkos i neobuzdanost ovog albuma ono je što zaista pozitivno iznenađuje.

To je kristalno jasno od samog početka, jer je „Classical” čisti instant VW klasik, pjesma za koju se čini da pokriva sve što su dosad radili i ide još i dalje od toga – njihova poznata melodičnost je tu, no sve je ostalo još multiplicirano, gotovo divlje i kaotično, više nego ikad dosad izgrađeno na jazz principima u smislu slobodne improvizacije, koju će odvrnuti do kraja u instrumentalnom breaku u kojem se nadglasavaju raštimani saksofon i klavirske akrobacije. Također, Koenig ovdje isporučuje jedan od svojih najboljih tekstova:

„Untrue, unkind and unnatural

How the cruel, with time, becomes classical

I know that walls fall, shacks shake

Bridges burn and bodies break

It’s clear something’s gonna change

And when it does, which classical remains?“,

usput uspostavljajući centralnu ideju albuma – više nego ikad prije muče ga socijalne nepravde, posebno one uzrokovane klasnim razlikama, kao i povijest i sadašnjost išarana ratovima i sukobima koji izvlače najgore iz ljudske prirode. Naravno, kod Koeniga je takva opažanja nemoguće konkretnije geografski ili vremenski smjestiti, budući da uvijek zadržava dozu apstrakcije i univerzalnosti, jer, je li uopće bitno koje je to carstvo palo i koje ga je naslijedilo, ako se ta priča neprekidno ponavlja? Vezu i analogiju između prošlosti i sadašnjosti ponovno će uspostaviti u jednako toliko, ako ne i još više himničnoj „Gen-X Cops“, u kojoj postavlja pitanje generacijske odgovornosti, a koja ima pankersku energiju i ritam, distorzirane gitare koje zvuče kao sirene za uzbunu, ali istovremeno i toplinu harfe, kontrabasa, klavira, te strašan refren u kojem će Koenig ići više od svog normalnog vokalnog raspona i još jednom pokazati koliko je, iako možda to na prvu tako ne djeluje, zapravo izrazito emotivan i efektan vokalist. Osim što su „Classical“ i „Gen-X Cops“ možda i najuspjeliji dosadašnji srednji prsti sistemu od strane Vampire Weekenda, i što su toliko moćne da na momente izazivaju trnce, toliko su to i dalje izuzetno zabavne pjesme, što vrijedi i za većinu ostatka albuma.

Djelomično je to stvar zarazne energije koju šire, kao i njihovih standardno sjajnih melodija, ali najvećim dijelom freestyle pristupa svim instrumentima – ritam sekcija dvaju Chrisova ovdje se raspištoljila do kraja, od vratolomnih post-punk ritmova, preko gotovo hip-hop beatova do sinkopiranih jazz ritmova, uz sjajno korištenje kontrabasa koji daje ugodan vintage prizvuk. Koenig se više nego ikad posvetio klaviru, koji je ovdje razigran i lepršav i koji daje taj završni, pomalo pomaknuti touch skoro svakoj stvari na albumu, što je posebno izraženo u, primjerice, „Connect“ ili „Capricorn“, koje vam u potpunosti razjašnjavaju zašto svoj zvuk ovdje VW opisuju kao „psihodeličnog Gershwina“. Klavir nije jedini instrument koji je malo „off“, i gitare i trubači i gudači se čine namjerno raštimanim i raskalašenim – sekvence kao što su gitarska distorzija i pedal efekti u „Connect“ ili violinski „solo“ koji će dovršiti „Prep-School Gangsters“ doprinose općem efektu kreativnoga kaosa i zbrke, kao male antimelodije unutar velikih VW melodija kojima su već razmazili svoju publiku. Genijalnost ovog albuma skriva se nekako upravo u tome da VW, unatoč svemu što se ovdje događa, i unatoč buci i distorziji i šarolikosti i hitnoći, i dalje rade glazbu koja ima pregršt trenutaka čiste ljepote, sinergije i balansa, kojima Koenig dodatno doprinosi zaista maestralnim pisanjem i izvedbom, istovremeno oštrima i empatičnima.

Zato, nakon devet prkosnih i buntovnih i borbenih pjesama, posljednja „Hope“ potpuno slama srce – u epskih, gotovo tragično svečanih, elegičnih osam minuta, razbijene iluzije i razočaranja okrutnim i nepravednim svijetom, tako dobro poznata svima koji razmišljaju svojom glavom kad stignu u Koenigove godine, brutalno ubijaju u pojam:

„Our enemy’s invincible

I hope you let it go.“

Iako, ponekad, od nekih stvari zaista moraš odustati za svoje bolje i svoje zdravlje, „Only God Was Above Us“ zapravo je inspiracija i podsjetnik na sve ono od čega nikada ne treba odustati, koliko god ponekad izgledalo nedostižnim. Na trenutke sam se zaista osjećala kao kad sam u nekim tamo adolescentskim godinama prvi put preslušavala „London Calling“, samo što je poluapokaliptični filing ovoga puta smješten u New York osamdesetih, koji se reflektira i u artworku albuma, u kojem svi pokušavaju uspjeti, kao Koenigov „nesposobni trkač na dugim prugama koji gubi svaku utrku“ iz „The Surfer“. Nije stvar neuspjeha, stvar je u tome što konstantno zaboravljamo što je zaista uspjeh i što je zaista važno. Iako obožavam Vampire Weekend, moram priznati da nisam očekivala da će upravo oni biti ti koji će, ovoliko duboko u svojoj karijeri, uspjeti oživjeti taj daleki, magloviti, neuhvatljivi, izvorni bunt rock’n’roll-a, ili nešto kasniji punka, u 2024.-oj, a i podsjetiti nas koliko to sve skupa može biti zabavno.