Kako stvari stoje, u nedjelju navečer u Bratislavi smo imali jednu od posljednjih prilika vidjeti AC/DC relativno blizu Hrvatske, dok karavana oproštajne turneje sad putuje prema Njemačkoj, Belgiji, Francuskoj i Irskoj gdje bi sve trebalo završiti kroz koji tjedan. To se jasno moglo osjetiti i na samom koncertu jer ‘našim’ jezikom je pričalo mnogo ljudi, svi su se htjeli provozati za kraj uz „Rock’n’Roll Train“ još jednom za kraj.
Generalno, ne volim ovakve velike masovke usred ničeg, a „Vajnory Airport“ baš tako djeluje, iako je to na samoj periferiji Bratislave. Iskustva iz Spielberga s The Roling Stonesa su se djelomično ponovila, ali o tome ću pred kraj teksta. Bitna stavka je da je ovdje po nekim procjenama bilo oko 100.000 ljudi, a s obzirom na koncept prostora, moglo je biti još barem toliko. Zvuk u bilo kojem dijelu je bio gotovo savršen, tako da smo imali bazu za jedan vrhunski koncert kojeg smo kao takvog i dobili!
Popodne je bilo vruće, te oni koji su odmah po otvaranju vrata ušli, ne znam kako su preživjeli tu vrućinu jer hlada nije bilo. Ja sam ipak odlučio ući nešto kasnije, oko 18h, taman da uđem bez stresa i prođiram da vidim što gdje ima. Okrjepa je bila iznimno bitna, pa osim mnogo štandova s hranom i pićem (ovih s pićem je možda bilo i premalo jer su svugdje bile velike gužve), bilo je i mnogo punktova s vodom koju su ‘reklamirali’ na velikim screenovima kad nitko nije nastupao na stageu.
Sa zakašnjenjem ‘akademske četvrti’, u 19.45 na stage su došli The Pretty Reckless, to je bend Taylor Momsen koju vjerojatno pamtite iz serija „Tračerica“. Nekako je glumačku karijeru stavila postrance da bi se fokusirala na glazbu, ali nakon nekog početnog hypea, imam osjećaj da nije iskoristila svoj potencijal koji se (možda i) pokazivao. Danas, 15-ak godina i četiri albuma kasnije, The Pretty Reckless djeluju baš kao isklišeiziran bend kojem nedostaje jakih pjesama, pa to Momsen (neuspješno) pokušava podići toliko stereotipnim pričanjem između pjesama, dok glazbeno tu ima previše soliranja koje potpuno ničem ne služi (možda ovom turnejom će vidjeti kako to mnogo bolje rade njihove iskusnije kolege, ali o tome u narednim odlomcima!). Uglavnom, bilo je to nekih 45 minuta mučenja za moje uši, te ako nešto drastično ne poprave u svojem izričaju, mislim da sam završio s njima.
Kako je sunce počelo zalaziti, tako se počelo i lakše disati, a za vraćanje temperature su se pobrinule zvijezde večeri koje su se na stage popele ravno u 21 sat. Iako je postava dosta šarolika (dečki su ipak u godinama, pa su neki dobili zamjene za ovaj tour), pokazalo se da su vrlo uigrani i da ništa ne prepuštaju slučaju. Čak je i režiser koncerta forsirao Angusa i Briana na ekranima nauštrb ostatka benda, ali tako je kako je, oni su tu da nose cijeli show, a publiku su imali od starta u šaci.
Setlista je više-manje ista svugdje, uz jednu do dvije promjene, pa tako je to bilo i jučer. Znali smo da će krenuti s „If You Want Blood (You’ve Got It)“ i „Back in Black“, a zanimljivo je da među uvodnim pjesmama se nalazi i „Thunderstruck“, jedna od njihovih najvećih uspješnica. Naravno, ako netko nije do tad bio zagrijan, s „Thunderstruck“ se svakako zagrijao, a potom su se dalje nizale uspješnice iz njihove cijele karijere. Sve je zvučalo moćno, razarajuće i energično, kao da ne gledamo ekipu koja bi u normalnim okolnostima već desetak godina bila u penziji. Oni to jednostavno odbijaju.
Angus je prigrlio svoju gitaru i pokušao pokazati The Pretty Reckless kako solaže u pjesmama trebaju zvučati. Svaka nota, svaki ton je bio potpuno na svojem mjestu, da se uljepša pjesma, te da dobije na nekoj dodatnoj draži, dok prethodnici su ubacivali solaže jer ne znaju bolje, pa samo da zvuče još više ‘rockerskije’. Kad tu spomenemo i himničnost AC/DC pjesama, jasno je da The Pretty Reckless nikad ne može doći do tog levela da samostalno sviraju pred 100.000 ljudi.
Pred kraj regularnog dijela, zaredali su s mnogim velikim hitovima (da nabrojim tek neke „High Voltage“, „You Shook Me All Night Long“, „Highway to Hell“…), a sve je završilo s „Let There Be Rock“ nakon koje je Angus dobio svojih ‘pet minuta’. Nisam štopao, ali tih ‘pet minuta’ je trajalo negdje između 10-15, a tu je pokušavao pokazati kakav je mag sviranja gitare. To je napalilo publiku, ljudi su tražili još i još, dok je meni, istini za volju, taj dio bio malo predugačak.
Nakon kratke pauze, vratili su se i preostali članovi, te je sve završeno s bisom od dvije pjesme „T.N.T.“ i „For Those About to Rock (We Salute You)“. Uglavnom, svirka je bila svirka, bez pretjerano dodatnih stvari, iako smo pred kraj dobili i konfete, pirotehniku i sam vatromet kad je već sve bilo gotovo. Rekao bih, idealno za završiti ovu prekrasnu večer jer smo dobili debelo preko dva sata rock’n’roll vatrometa od AC/DC-a.
Dugo vremena nisam volio ići gledati velike bendove, ali u posljednje vrijeme, kad mi se pruži prilika, odem pogledati zašto je neki bend toliko veliki. Već u samom startu je bilo jasno da većina tu nije prvi put jer su mnogi nosili njihove majice od ranijih turneja, a po postotku po broju bendovski majica, mislim da je jedino na koncertu Kissa (u zagrebačkoj Areni) bilo više majci, ali i to ne treba čuditi kad je tamo sav merch bio praktički rasprodan bar pola sata prije koncerta. Jasno je da su pravi fanovi tu stigli i da je zbog tog atmosfera bila odličnaa bend je to samo popratio perfektnom svirkom. To je ta kemija kojom su došli do statusa da sviraju pred ogromnim masama.
Sve bi bilo lijepo i krasno, ali za kraj se ipak moram osvrnuti na mnoge organizacijske propuste.
Pred koji tjedan, mnogi su razapeli Inmusic za aktivaciju narukvice od dva eura kojom se plaćalo na festivalu. Sama narukvica mi ima smisla za trodnevno događanje, dok za koncerte koji traju svega 3-4 sata u totalu, djeluje malo previše, odnosno, dodatno trošenje vremena za ljude koji svako malo moraju ići puniti narukvicu. Na koncertnom prostoru se nije moglo plaćati drugim sredstvom osim narukvice, a aktivacija je isto bila dva eura. Pa računajte, 2×100.000 ljudi (ali ako je većina ljudi bila u paru, 2×50.000) nije mali novac za generalno ‘ništa’, odnosno uvjetovani način plaćanja! Jedina dobra stvar oko toga jest da si samostalno možeš zatražiti povrat novaca preko aplikacije!
Dok je piće bilo više-manje u razumnim cijenama (za ovakve masovke), osnovni problem je bio da je sve, ali potpuno sve osim pive bilo toplo, da ne kažem vruće, jer frižideri su bili za ‘lijepo vidjeti’, bilo ih je premalo da se tolika količina tekućine može imalo ohladiti. Na svu sreću ‘besplatna’ voda je bila hladnija, pa su se mnogi ipak mogli malo osvježiti, da baš ne piju cijelu večer pivu ili topla pića. S druge strane, klopa je bila nerazumno skupa, npr. pomfri od 16-18 eura, hot dogovi (koje pojedeš u dva griza) 10-12…
I sve bi se to još nekako dalo prijeći prijeko toga jer ipak ne ideš svaki dan na tako velike koncerte, ali prometni kaos koji su napravili policajci i organizatori s parkingom (koji je koštao 22 eura online, te 30 tamo za parkirno mjesto na livadi) je nešto što je nedopustivo za ovako veliki koncert. Kad smo dolazi prema koncertnom prostoru, bio je prometni kolaps, al kako su ljudi malo po malo dolazili, to čak i nije prestrašno izgledalo. Vrlo brzo nakon koncerta, ekipa iz našeg busa je bila u busu i tad smo dobili zabranu kretanja. To je trajalo punih 3 sata, te smo tek oko 2.30 dobili dozvolu za pokret. U tom trenutku su autobusi dobili prioritet za odlazak, dok je još uvijek gomila auta stajala bez ikakvog pomaka. Ne razumijem tu logiku, te koliko čitam komentare, to nije nova stvar, ponavlja se iz koncerta u koncert na tom prostoru, pa se tijekom godina već moglo pronaći bolje rješenje od maltretiranja tolike gomile ljudi da umorni ne mogu krenuti prema svojim kućama.
Nakon što se dobro naspavamo i preskočimo današnji radni dan (tko je vidio raditi ponedjeljkom?!), te loše stvari ćemo tako i onako zaboraviti i ostat će nam u sjećanju jedan predivan koncert. AC/DC jesu rock dinosauri, a ja sam geolog, pa je lijepo da smo se pronašli prvi i vjerojatno, na žalost, i zadnji put.
