Došao je trenutak završetka 16. po redu INmusic festivala, a okrunili su ga Rőyksopp i The Smashing Pumpkins.
Dan je započeo nastupima slovenskih Astrid and the Scandals i domaćih Sleepyheads na hidden stageu te bendova Dead Dog Summer i Kiper na World Stageu. No, ono što me privuklo, početak je kraja na glavnoj pozornici u koje su nas uveli londonski Bombay Bicycle Club, koji su predstavili svoj indie stil. Davali su dojam opuštenosti, a frontmen Jack Steadman je povremeno pitao publiku kako smo te kratko predstavio pjesme. Na setlisti se našla njihova “How Can You Swallow So Much Sleep”, koja se našla i na soundtracku filma “Twilight”, a u akustičnoj su verziji predstavili svoju pjesmu “So Long, See You Tomorrow”. U jednom je trenutku Jack počeo spontano i bubnjati pa zatim i pljeskati, što se pretočilo u ritmično pljeskanje publike, a gitarist se suočio s problemima na gitari, za vrijeme kojih je ostatak benda nastavio samouvjereno svirati, a problem je brzo riješen.
Nakon Bombay Bicycle Cluba preuzeli su londonski Ibibio Sound Machine, koji su na World Stageu donijeli dašak šarenila, kako u glazbenom, tako i u vizualnom smislu. Pjevačica Eno Williams nosila je ekstravagantni šareni kostim, a osmijeh nije skidala lica. I dok je sinoć Beth Ditto s tog istog mjesta imala priliku zaraziti publiku COVID-om, Eno je ovaj put publiku zarazila pozitivnom energijom. Kroz cijeli nastup, nastojala je animirati publiku na području pjevanja i pljeskanja, a i na sam njihov upbeat, afro-funk stil, teško je bar malo ne zaplesati. Baš kao i svoj INmusic prethodnik, Hozier, Eno se kratko osvrnula na ratnu situaciju u svijetu, govoreći da nam barem glazba treba ostavljati nadu za bolje sutra, a u ulijevanju te nade je i uspjela. Na INmusic su dostavili svjež zvuk i uspjeli oživjeti čak i pokisli dio publike.
Röyksopp i mistični plesači
Pozornica se tad spremala za Rőyksopp, norveški duo čiji se izričaj vrti oko elektronike popraćene ženskim vokalima. Na pozornicu su u bijelim kostimima ušetali Torbjørn Brundtland i Svein Berge, a Berge se skrivao iza šešira koji mu je prekrivao lice. Uskoro se uspostavilo da nije jedini koji se skrivao. Točno ispred njih, uskoro su stale tri prikaze u narančastim haljama, koje su mirno stajale uz Brundtlandovu i Bergeovu elektro zvučnu pozadinu. No nisu stajale dovijeka, uskoro su počele izvoditi polagan ples, da bi uskoro nestale s pozornice, isto misteriozno kao što su i došle.
I tek su tada svoj mistični nastup pretočili u pravi show. Kroz cijeli nastup, dvije plesačice i jedan plesač izvodili su točke plesa koje su se činile kao da nemaju ni jednu jedinu pogrešku. S obzirom na prirodu glazbe Röyksoppa, zbog koje moraju iza pulta i udaljeni od publike, nisu imali prilike previše komunicirati s publikom, no svejedno su sami povremeno stvorili tu priliku, primjerice kada je Berge nekoliko puta spontano doskočio pozdraviti publiku. On je nakon otprilike sat vremena i skinuo svoju masku te pokazao pravo lice, a na jednoj je pjesmi koristio svoj vokal kako bi stvorio ‘kraftwerkovske’ efekte. Pred kraj nastupa ubacili su remiks svoje najpoznatije pjesme “What Else Is There”, da bi zatvorili sa “Sordid Affair”. Rőyksopp su tako donijeli dašak elektronike na INmusic, odlično se uklopivši u možda žanrovski najraznovrsniji dan.
The Smashing Pumpkins uz balone
Ubrzo se glavna pozornica spremala za velikane The Smashing Pumpkins, koji su imali prilike zatvoriti glavnu priču ovog festivala. U to su vrijeme na World stageu nastupali engleski bend Squid, tijekom kojih se valjalo i malo odmoriti, ali svakako se čulo da su svojim rock, post-punk zvukom stvorili lijep kontrast elektro zvuku Rőyksoppa.
Na main stage su stigli Smashing Pumpkins, a Billy Corgan je na prvi pogled izgledao kao da su mu bar neke, ako ne sve lađe potonule (u Jarunu preko puta), no ubrzo je razbio taj dojam počevši nastup s “The Everlasting Gaze”.
Naime, kod The Smashing Pumpkins valja napomenuti se nedavno povukla drama o tome da ne sviraju najveće hitove na turneji. Na INmusicu to nikako nije bio slučaj, s obzirom na to da su nam dostavili zaista najveće hitove kao što su “Today”, “Tonight, Tonight”, “Mayonaise”, “Ava Adore”, “Disarm”, “1979” i druge, tako da su se ili popravili, ili ne znam o čemu pričaju oni koji su proširili trač o izostavljanju hitova. Iako komunikacije s publikom nije bilo previše, glavnu je riječ pri postojećoj komunikaciji vodio gitarist James Iha.
Dakle, tijekom nastupa su dostavili zaista najveće hitove, a publika se animirala, ne samo u smislu podrške bendu, već i u pomalo komičnom smislu: netko je iz publike napuhao kondom koji je letio u blizini benda, da bi konačno sletio na pozornicu, na što bend uopće nije reagirao. Detalj je to za koji smatram da pokazuje možda i najveću manu njihovog nastupa – to što su propustili priliku našaliti se i ostvariti više komunikacije s publikom. U svakom slučaju, iskoristili su priliku dostaviti 18 pjesama u setu koji je trajao sat i pol, a koji su zatvorili također još jednim hitom, “Zero”.
I tako se priča o 16. INmusicu privela kraju. Ovogodišnji je INmusic servirao za svakog po nešto, a najveća mana cjelokupnog iskustva zasigurno su bili loši vremenski uvjeti koji su nas zadesili drugi dan. U svakom slučaju, nakon prošlogodišnje pauze, sada je INmusic dobio priliku ponovno stati na noge, a nadam se da neće zakoračiti u blato.
