Stigli smo i do tog čuda, posljednjeg, krunskog čuda na ovoj “Vjerujem u čuda” turneji Psihomodo Popa, kojom su okrunili svojih 40 godina muziciranja. Inače, prva proslava ove obljetnice bila je manje bombastična s odličnim intimnijim koncertom u Boogaloou prošle godine, kada je otprilike objavljena ideja za veću turneju.
Na početku same karijere, sigurno je djelovalo kao čudo, ne samo to da će puniti zdanje veličine zagrebačke Arene, nego vjerojatno i to da će toliko preživjeti kao sastav. Ispalio je Gobac sinoć “Ne vjerujem da je 40 godina, čini mi se da se netko zajebal u brojanju.” Ali eto, tu smo, i zadnja stanica ovog njihovog čuda našla se u Zagrebu i pokorila zagrebačku Arenu.
Od prvih trenutaka okupljanja ovaj koncert bio je osuđen na uspjeh. Oko Arene bilo je toliko dobrog raspoloženja, toliko veselih mladih i manje mladih lica, toliko žeđi za zabavom i pozitivnog iščekivanja, da jednostavno nije moglo poći krivo. Tako je izgledalo i s prvim taktovima svirke.
Bez predgrupe ovaj put, Psihići su krenuli lagano instrumentalno, s par minuta zagrijavanja, a čim je legendarni Gobac izletio na binu, uz eksploziju konfeti trakica, dvoranom se prolomio vrisak publike kojeg se ne bi posramili ni najveći stadioni.
Prvi je s bine zazvučao legendarni i svjetski poznati “Telegram Sam”, i mada još uvijek iznenađena i nezagrijana publika već se na prvoj pjesmi glasnice nisu štedjele. Gobčev “Dobra večer Zagrebe!” opet je izmamio onaj gromoglasan vrisak i uveo nas u još jednu “svjetsku” “Volim crtane filmove”. Šaljivo najavljena s “Ovu pjesmu nije pisao Arsen, niti ju je komponirao Kalogjera”, “Kad sam imao 16” nekako je označila prekretnicu koncerta, publika se zagrijala, opustila i nadalje djelovala kao pridruženi član Psihića, stasom i glasom.
Odlično raspoložen i razdragan, uvijek šaljivi Gobac, uvijek ima neki vic u rukavu, s lakoćom vodi publiku, i kroz čestu priču koncert je kao prošaran stand up nastupom i smijehom. U poigravanju s publikom malo je glumio i legendarnog Freddie Mercuryja. “Frida” je izmamila i prvi grudnjak na binu i Gobcu u ruke.
S “Pa imamo mi i novi album” najavljena je moderna ljubavna “Mobitel” iza koje je uslijedila albumu naslovna “Vjerujem u čuda”. Novije pjesme, manje poznate, taman su dobro došle za malo usporiti tempo i pripremu za legendarnu “Ja volim samo sebe” i euforiju koja ju je pratila, što je bio i jedan od vrhunaca sinoćnjeg nastupa. Starija divlja “Bože čuvaj Psihomodo Pop” najozbiljnije je zarežala s bine i uz nešto improvizacije ušla je u agresivnije glazbeno područje, i vjerojatno bila najžešći trenutak koncerta, apsolutno dobrodošlo za proširenje kontrasta.
“Sad smo došli do osmine koncerta, trajat će do četvrtka ujutro” uvela nas je u lakšu “Iste stvari” iza koje je opet došla euforija uz “Pinokio” i “Natrag u garažu”. Uvijek iščekivana “Ramona” na binu je izmamila još jedan grudnjak, dok je legendarni “Sexy magazin” uz euforiju dovukao čipkaste gaćice i još jedan grudnjak, lažno laku noć i bis pauzu.
Na bisu su se svakakva nova čudesa događala, otvoren je s “Totalno sam lud”, nakon čega su se Psihićima na bini pridružili limeni orkestar iz Vodica i nekoliko natjecatelja is hrvatskog Voicea, i s kojima su ponovili par već odsviranih brojeva, a “Mila” je izvedena u kombinaciji Gobac i limeni orkestar. Za sami kraj poslužila je “Leteći odred” koju kaže sviraju od samih početaka, melankolični blues uvod u dugi srdačan rastanak.
Bilo je tu svega, konfeta, balona, vatrenih baklji, cijeli koncertni folklor za pravi spektakl. Odličan presjek karijere, starih i novih uspješnica, punka, rocka i bluesa, malo toga nije odsvirano, a najviše prašine su naravno digli stari hitovi. Rasprodana arena, bez “zadnjeg kata”, ali publika, širok raspon generacija od limača do sijedih lasi, bila je savršeni suučesnik u događaju,
Psihići su krenuli kao punk rock, a kako sve s godinama nekako skrene na jazz ili blues, oni su sada s bluesom u tragovima, ali nije im nedostajalo žestine, i znaju i vole i zapaprit, što su sinoć i pokazali. Ove pjesme su toliko godina plovile radiovalovima Balkana da je nemoguće da ih ljudi ne znaju napamet, i uglavnom je sve otpjevano s Gobcem. A sinoć su priredili spektakl na svoj način, jedna nezaboravna živopisna fešta o kojoj će se vjerujem dugo pričati
Pitao je Gobac u jednom trenutku, nakon komentara o 40 godina, što je sljedeće? Sada dalje do “Zlatnog pira”, zašto ne, uz ovakvu podršku i potencijal i to čudo je izvedivo. Ovo čudo je samo još jedan od niza dokaza snage upornosti i dosljednosti. Vjerujte u čuda.
