Kuća za ljude i umjetnost Lauba ovoljetnu sezonu otvorila je izložbom posvećenoj umjetnosti slovenskoga kolektiva Laibach pod naslovom “AUSSTELLUNG! LAIBACH KUNST: Unternehmen Barbarossa + Assimilator”.
Povodom otvorenja velike ljetne izložbe organiziran je dvodnevni događaj. Dana 28. lipnja održan je artist talk i press konferencija s Ivanom Novakom (Laibach), Georgeom Chetwodeom (A/POLITICAL) i Lukom Ostojićem, autorom predgovora kataloga izložbe, na kojem je pojašnjen nastanak i koncepcija izložbe, a svečano otvorenje izložbe, koja će se moći pogledati do 20. kolovoza, održano je dan kasnije – 29. lipnja.
Već gotovo pola stoljeća Laibach se bavi totalitarizmom u svim njegovim pojavnim oblicima. Zamišljen kao slobodno strukturiran kolektiv lišen individualnog značaja, Laibachov tim ima obilježja političke i društvene subverzivnosti. S totalitarnim spektaklom i subverzivnom provokacijom kao temeljnim modusom operandi Laibacha s jedne strane, te sa sviješću, anonimnošću i kolektivizmom u središtu Laibachovoga rada s druge strane, njihov cilj je dekonstruirati masovnu kulturu, ulogu ideologije, državni sustav, popularnu i rock glazbu, te norme konvencionalne umjetnosti. Korištenjem klasičnih avangardnih metoda, kao što su kolektivni nastupi, javne provokacije, uplitanje u politiku i unaprijed napisane programirane izjave, Laibach koristi simbole i znakove iz različitih razdoblja i kulturnih tradicija (Laibachov križ, NATO-ove oznake) te ih kombinira s nacističkom umjetnošću, socijalističkim realizmom, modernizmom, narodnom umjetnošću i pop-elementima koristeći tzv. retro-metodu poznatu kao retro-avangarda. Ni ova izložba ne odskače od navedenoga.
Poticaj za izložbu želja je da se donese vizualna interpretacija priče Alamuta, na kojoj su također surađivali s A/POLITICAL, kako je naveo Ivan Novak, njihovoga simfonijskoga djela temeljenoga na iranskoj povijesti i istoimenom romanu Vladimira Bartola iz 1938., u kojemu se isprepliću pitanja istine i laži, prevare i prevarenih, stvaranja svojevrsne “bajke” u koju su ljudi spremni vjerovati, a koje je izvedeno u Zagrebu 22. listopada 2023. Iako je izložba svojevrsni nastavak Alamuta, njezin naslov implicira na aktualne geopolitičke probleme suvremenoga doba – Operaciju Barbarossa, njemačku invaziju na Sovjetski Savez 22. lipnja 1941., kao metaforu i opozit ruskoj invaziji na Ukrajinu, te Borg Assimilatora iz serije Star Trek, ne kao viziju budućnosti, već sadašnjosti kao simbol za svakoga moćnika protiv kojega je otpor uzaludan. Borg civilizacija temelji se na ‘košnici’ ili grupnom umu poznatom kao Kolektiv, kojim se označava politička ideologija i djelovanje koje daje prednost masi, na štetu prava i slobode pojedinca te je dijametralno suprotnim individualizmu. Kolektivisti pažnju usmjeravaju zajednici i društvu te su im ciljevi grupe uvijek većega prioriteta od vlastitih ciljeva te se već u nazivu izložbe nailazi na pitanje, ali i odgovor, gubi li se individualnost i pravo na vlastita stajališta pripadnošću zajednici, odnosno Kolektivu. Po Novaku i Laibach je Kolektiv, kao što je navedeno u njihovom Manifestu iz 1982., odnosno poistovjećuje se s njime, jer prema 3. točki Manifesta “sva umjetnost podliježe političkoj manipulaciji, osim one koja govori jezikom te iste manipulacije”. Također je istaknuo kako Laibach općenito voli život i svoj rad obuhvatiti humorom, smatrajući da je u ovom trenutku humor važniji od oplakivanja. Oplakivanje postoji samo po sebi jer su ovo tužna vremena, ali humora ima sve manje i manje. Stoga humorom, koji nije u potpunosti politički korektan, no ni u potpunosti ciničan, treba pronaći više hrabrosti i načina kako bi se suprotstavilo mračnim vremenima.
Prostor Laube podređen je potrebama izložbe, podijeljen na tri svojevrsne prostorije. U prvom dijelu, gdje su se održavali artist talk i press konferencija, izložene su fotografije i snimke tijeka nastanka ključnoga dijela izložbe – tepiha naziva “Unternehmen Barbarossa”, dok je iz drugoga ekrana odjekivala snimka simfonijskoga djela Alamut. Ispred ulaza u drugu prostoriju, odijeljenu zastorom, postavljen je aranžman kakav se može naći ispred džamija, koji uključuje dio za odmor, uzimanje abdesta (ritualnoga pranja) uz obavezno skidanje cipela prije ulaska. Prakticiranje rituala način je da se simbolično okrene novo poglavlje životu te oni uvelike utječu na društvenu percepciju i razumijevanje prolaska vremena, odnosa i sveprisutnih promjena te posjetitelji, ritualno očišćeni, ulaze u prostoriju prekrivnu tepisima, čiji centralni dio čini kocka, koja podsjeća na Kabu u Meki, na kojoj je sa svih strana Laibachov križ, preuzet od ukrajinskoga slikara Kazimira Maljeviča, koji je s vremenom postao njihov prepoznatljiv logo. Zidove prostorije ispunjavaju neonski natpisi s naslovima pjesama Laibacha te nas apsorbiraju u Laibachov svijet, kao što to čini i Assimilator. Iako prostorijom odjekuju zvukovi iz, rekla bih, Alamuta, približivši se kocki, koja reagira na toplinu, iz nje su se čuli zvukovi ratnih bubnjeva uz pozadinski muški glas koji kao da poziva vojsku i tjera u bitku. Prividnom miru i meditativnoj harmoniji sakralnoga objekta suprotstavljeni su rat i uništenje. Simbolika rituala nužnih za ulazak u tu prostoriju odjednom postaje jasnija – iako ritualne radnje nemaju praktičan rezultat na vanjski svijet – one daju članovima zajednice samopouzdanje, zbližavaju ih, pružaju ugodu, smanjuju tjeskobu i discipliniraju društvene organizacije, pri čemu je ovo posljednje ključno – borgovski Kolektiv, odnosno društvena institucija poput države, preuzima sposobnosti i jedinstvenost pojedinca, čineći ih svojima, i podređujući ih svojim ciljevima, pa makar to bio rat na koji kocka poziva. Prema Novaku upravo je kocka taj Assimilator jer ima ideološki naboj i kao relikvija i kao relikt i kao sveti hram.
Pod dojmom kocke i zlokobnih zvukova bubnjeva, koji iz nje odjekuju, ulazi se u posljednju prostoriju, gdje je na podu izložen “Unternehmen Barbarossa”, tepih koji je izradila obrtnička obitelj iz Afganistana pod talibanskom vlašću. Dizajn tepiha čine ilustracije iz slikarske serije “Domovi, ječe, gozdovi” Nikolaja Pirnata, slovenskoga partizanskog slikara i kipara, koji je ovjekovječio strahote Drugoga svjetskog rata. Kompozicija i dimenzije tepiha inačica su Picassovoga antiratnoga djela “Guernica”, ispod koje se članovi Laibacha nisu mogli fotografirati za cover albuma “We Forge The Future” 2017. te su, kako tumači Novak, odlučili napraviti svoju slovensku ‘dvojnicu’. Na zidu iznad tepiha izložena je identična crno-bijela slika. Tepih se može dotaknuti, po njemu se može hodati ili čak sjesti, no tko želi sjesti na užase rata, koje on prikazuje? Za razliku od umjetničke slike, tepih koji je izradila afganistanska obitelj, nijemo radeći pod talibanskim režimom, je stvaran, opipljiv i životan te je u njega istodobno utkana stvarnost afganistanskih djevojčica, koje su ga, među ostalim izrađivale, te kojima je uskraćeno pravo na obrazovanje kao i čija je fotografija, izložena u prvoj prostoriji, pobudila najviše interesa i pitanja nazočnih – “tko su one, imaju li imena?”, užasi minulih ratnih vihora, kao i strahote ratovanja koji se danas vode. I u konačnici spoznaja što je Kolektiv, odnosno Assimilator u stanju stvoriti – poslušnike koji indoktrinirani, gubeći svoju osobnost i pravo rasuđivanja, ratuju u ime »viših« ciljeva ili u najmanju ruku postaju podanici vladajuće doktrine, vjerujući da im zajednica kojoj pripadaju, odnosno Kolektiv, daje zaštitu i sigurnost, no istodobno osjećajući empatiju i bliskost prema drugima ugroženima narodima, vjerama i civilizacijama kao dijelovima univerzalnoga Kolektiva. Dopuštajući posjetiteljima da doslovno urone u “Unternehmen Barbarossa”, Laibach nastavlja koristiti provokaciju kao legitimnu umjetničku metodu preuzimajući ulogu Assimilatora u svom Laibachovskom svijetu, koji tjera na promišljanje, refleksiju, formuliranje vlastitih ideja i shvaćanja. Svaki će posjetitelj izložbu doživjeti na sebi svojstven način, nema jednoobraznog tumačenja jer kako glasi osnovni postulat Bartolove knjige: “Ništa nije istina, sve je dozvoljeno”.
Preispitujući se koliko je od doživljenoga moja refleksija, a koliko Laibachovska savršena manipulacija da smatramo da su ono što god mi želimo da budu, u konkretnom slučaju da vidimo ono što žele da vidimo, porazgovarala sam o tome, ali i općenito o Laibachu, s Ivanom Novakom. Tvrdi da Laibach ne može uvjeravati publiku, odnosno definirati im što Laibach jest, već prepustiti ljudima da odluče što je jer po njemu je Laibach sve što ljudi misle da je, odnosno da je jedino pravo razumijevanje Laibacha nerazumijevanje. Moje dvojbe tko je zapravo Assimilator – zajednica (Kolektiv), kako sam to doživjela na izložbi ili Laibach i dalje su ostale neriješene. Ustvrdio je da je i Laibach Assimilator jer su režimski bend i režimski fenomen jer je svaka umjetnost u nekom smislu definirana kroz ideologiju, samo umjetnost koja priča jezik te iste ideologije je oslobođena toga, a to je Laibach. Istaknuo je kako je Laibach još uvijek kolektivna akcija jer negiraju originalnoga autora i sam original. Po pitanju bavljenja totalitarizmom, opisuje ga kao zanimljiv fenomen jer je sveprisutan, čak je prisutan u samoj ideji slobode i ljubavi. S druge strane demokraciju doživljava kao samoubilački sistem jer sama sebe razgrađuje kroz demokratske principe. Osvrnuo se na otkazani koncert u Ukrajini, pri čemu je bila sporna i Laibachovska želja da na koncertu izvedu rusku himnu, iskazujući žaljenje što je koncert otkazan jer je želja Laibacha bila poduprijeti Ukrajinu u borbi protiv okupacije, iskazujući nadu da će koncert ipak biti održan, za ili nakon rata. Naglašavajući da treba osuditi ruski napad na Ukrajinu, napomenuo je da treba uzeti u obzir da se zapravo vodi proxy rat zbog geopolitičkih interesa supersila, kao što je to bilo i u Afganistanu, ne umanjujući činjenicu da je ukrajinski narod najveća žrtva toga rata. Nismo se uspjeli odmaknuti od razgovora o današnjoj geopolitičkoj situaciji ni uspoređujući Cohenovu pjesmu “The Future” i Laibachovsku obradu iste, koja je za razliku od originala žešća i više korespondira s današnjim vremenom, no kako je Cohen, prema Novaku, poznati cinik i Laibach je pri obradi išao preko cinizma.
Najavio je predstojeće koncerte, među kojima je, u sklopu drugoga dijela europske turneje, i onaj 5. listopada u Zagrebu u Boogaloo, u kojem su 1983. u okviru XII. muzičkoga biennala održali jedan od najznačajnijih koncerata u svojoj povijesti te zbog provokativnoga nastupa do 1987. bili zabranjeni, a ondje će predstaviti “Opus dei Revisited”, pozvavši publiku da se odazove, uz napomenu da Laibach neće živjeti vječno, dok se ovaj koncert isplati pogledati.
