Duboko smo zakoračili u ljeto i festivalsku sezonu, a kako je prva polovica godine iza nas, valja se prisjetiti domaćih i inozemnih albuma koji su se u tom periodu istaknuli. Prva polovica ove godine bila je osobito plodna za domaće i regionalne glazbenike, koji dolaze iz raznih glazbenih pozadina, sve od pop do indie scene. A ne samo da nije manjkalo novih izdanja svjetskih imena, već je niz najvećih imena bio plodan pa je tako Kanye počeo godinu novim albumom, a nove su albume izbacile i glazbenice kao što su Billie Eilish i Dua Lipa, pa čak i Beyonce, koja je uplivala u country vode. Bilo da ste godišnji već odradili, odrađujete ili ga čekate, zaplivajte i vi u listu najboljih domaćih i inozemnih albuma prve polovice 2024. godine.
The Last Dinner Party – “Prelude to Ecstasy”
S obzirom na to da je “Prelude to Ecstasy” debitantski album, te samim time i vjesnik onoga što čeka The Last Dinner Party u budućnosti, postavlja se pitanje – što izvući iz ovog albuma? Koliko je toga dobro a koliko loše? Odgovor je relativno jednostavan. Što se tiče “Prelude to Ecstasy”, moguće je izvući nekoliko dobrih pjesama koje će se zadržati u playlistama i među favoritima na dulje vrijeme, ali je za to potrebno proći kroz relativno neinteresantan ostatak. Nadajmo se da će iduća gozba koju The Last Dinner Party pripreme sadržati malo više poslastica. – 3.5, Klaudio Krstić, recenzija
Kanye West – “Vultures”
Suma summarum, ovo je je jedan solidan album. Naravno da je daleko od toga da parira nekim od Kanyeovih klasika, ali bilo bi previše takvo što i očekivati. Album krasi interesantan i dobar izbor featurea, široka paleta ugođaja, inovativna Kanyeova produkcija i Ty Dolla $ign, koji je i više nego ispunio očekivanja. Imajući to na umu, nadam se da će izaći i ostala dva najavljena “Vultures” albuma. – 3.5, Dario Jurić, recenzija
Green Day – “Saviors”
Sve u svemu, album je dosta pomiješan i neobičan po tome što oscilira između zaraznih, zabavnih i dobrih pjesama do parodije samog banda koja zvuči kao tipična rock glazba za reklamu, te katkad zagazi u dosadnu pjesmu ili loš stih. Unatoč tome, dio koji se fokusira na zabavu prevladava i vjerojatno je da će nakon slušanja nekoliko pjesama zapeti u glavi i možda pasti na koju zabavnu playlistu. – 4, Klaudio Krstić, recenzija
Idles – “Tangk”
Očekivati od Idlesa veliku revoluciju, mislim da je to besmisleno, ali ovaj album jest mini revolucija u velikom svom dijelu. Vidi se da su za “Tangk” uzeli (producentsku) ekipu s kojom se najbolje osjećaju, te je rezultat itekako vidljiv. Radioheadovski elementi su smjer kojim mogu i ne moraju krenuti s narednim albumima, ali upravo su i njihovi karakteristični ‘idlesovski’ dijelovi ‘apgrejdani’ na najbolji mogući način. Ostali su svoji, a odmakli su se od prva četiri albuma koliko su mogli. – 4, Siniša Miklaužić, recenzija
Schoolboy Q – “Blue Lips”
Schoolboy Q je na ovom albumu opravdao svoj status jednog od najboljih i stilski najfleksibilnijih repera današnjice. Nebitno kakav je beat, Schoolboy Q je jedan od rijetkih repera koji uvijek može pružiti dobar i uzbudljiv verse. Iako album traje 56 minuta, ni u jednom trenutku nije dosadan, te slušatelja svakom pjesmom drži u neizvjesnosti hoće li sljedeći beat biti lagani jazz, agresivan trep ili možda kombinacija navedenog. – 4, Dario Jurić, recenzija
MGMT – “Loss of Life”
„Loss of Life” je tako album koji je, čak i u trenucima u kojima tako ne zvuči, opterećen razočaranjima koja, čak i kad su socijalnopolitičke prirode, ipak zvuče jako privatno, kao i ultimativnom potragom za ljubavlju kao jedinim mogućim smislom svega. – 4, Danaja Glavičić, recenzija
Šiza – “Zebra”
Temelji su jasni i postojani, pa je “Zebra” logičan nastavak onog što je bend pružio na prvijencu. I dalje su zvukovno bliži nekom beogradskom bendu, nego našem, što je odlična stvar jer su drugačiji i ‘svoji’. Buka basa i bubnja je baš moćna, te sve djeluje mnogo zaokruženije, ako se mene pita. – 4, Siniša Miklaužić, recenzija
Ivan Grobenski – “Kink”
Ivan Grobenski ima taj vokal koji baš ugodno zvuči kad je u falsetu, a i kad se trudi repati nije preloš. Ovo jest najhrabriji album do sad, baš kao što su to svojevremeno bili “Siromasi i lazari” i “Apocalipstick”, te pokazuje da je njegova ‘luda glava’ spremna na sve, samo da se ne dočepa slave jer je već dugo vremena jasno da glazbu ne radi za publiku ili kritiku, već za sebe i svoju zadovoljštinu. Da je to ikako drugačije, samo bi malo više ispolirao pjesme za radijski eter i to bi tad bilo to, ali jasno je da je njemu važniji umjetnički integritet, nego ‘prodaja za pare’. – 4, Siniša Miklaužić, recenzija
One Possible Option – “Eter”
Ako ste među onima koji govore da više nema dobrog rocka, slobodno se poslužite “Eterom”. To je jedan od najboljih primjera da je rock (kod nas) itekako živ, te možda i nikad potentniji, samo je problem što mainstream medijima nije nimalo interesantan jer nema nikakve veze s turbofolkom koji puni arene diljem Lijepe naše. Ali rock to niti ne treba, rock su klubovi i jedna sasvim drugačija publika, a One Possible Option jedan je od najboljih izdanaka upravo takvog mentaliteta. – 4, Siniša Miklaužić, recenzija
Dimitrije Dimitrijević – “Leđa mala”
Ako bi trebao staviti album u neku ladicu, to bi bilo jako teško jer Dimitrije je uspio isporučiti jedan vrlo karakterističan zvuk koji spaja mnoge (nespojive?!) žanrove. Ima tu rocka, ima i popa, ima i trip-hopa, ima i minimalizma, ima i funka… Znači, to je jedno cjelovito djelo koje je lakše slušati, nego opisivati. – 4, Siniša Miklaužić, recenzija
Dua Lipa – “Radical Optimism”
Album je kolekcija impresivnih pjesama koje sa stihovima, produkcijom, melodijama, ritmovima i izvedbom pogađaju zlatnu sredinu pop glazbe – ništa nije pretjerano komplicirano, ali niti površno. Svakome tko pruži šansu ovom albumu će se barem jedna ili dvije pjesme zadržati na playlistama dulje vrijeme (za mene su to “These Walls”, “Training Season” i “Falling Forever”), a ostalo će biti iznimno ugodno iskustvo i savršen prikaz profesionalno izvedene pop glazbe. Dua Lipa bez sumnje ima šansu svojom glazbom dominirati ljeto 2024. godine. – 4, Klaudio Krstić, recenzija
Zoi – “Moje boje”
Njene melodijske linije su u nekoliko navrata bile čak jače od same produkcije, u par navrata nedostajali su uživo snimljeni instrumenti (poput kvarteta) koji bi dočarali još jaču sliku i emociju koju je Zoi htjela prezentirati. Zapravo, čar je u tome što se na ovom albumu Zoi poigrava, bilo da je riječ o mainstream publici ili alternativnoj, voli čekati da poželimo da nam sve otkrije, ali okrene stranicu prije nego što završi zadnji paragraf. – 4, IM, recenzija
Slick Stings – “Loves and Curse”
“Loves & Curse” pravo je i cjelovito izdanje gdje sve funkcionira baš onako kako treba. Te retro melodije su odlično spojene s intrigantnim vokalom koji često zvuči vrlo milozvučno, a u konačnici se idealno poklapa sa zvučnim kulisama, pa ako tražite vremenski stroj za povratak barem pedesetak godina unatrag, vjerujte mi, ne trebate ga tražiti, Slick Stings će vas svojom glazbom odvesti tamo. – 4.5, Siniša Miklaužić, recenzija
Rezerve – “Sedmo nebo”
Iako na albumu ima manje vica nego u odnosu na “Ravno u zamku”, sve drugo je tu. Ako ste voljeli Rezerve, nema razloga da ih ne nastavite voljeti. I dalje imaju nevjerojatan osjećaj za melodiju, pa će se tako svaka pjesma (posebno nakon višestrukog slušanja) urezati u srce, dok refreni čine te pjesme ponovno upečatljivim i pamtljivim. – 4.5, Siniša Miklaužić, recenzija
Tidal Pull – “Kad imamo mirne glave”
Tekstualno je album fino ugođen, nisu prekomplicirani, mladenački su zanimljivi, te ih možemo i mi nešto stariji skužiti i povremeno se poistovjetiti s njima, posebno kad je ljubavna tematika glavni motiv. Sve ostalo je iscrpno napisano u prethodnim paragrafima, pa jedino što mogu još u zaključku napisati jest to da je Tidal Pull ponovno pogodio tamo gdje je trebao. Sad više nisu novi bend koji je iznenadio, sad su već konstanta koja dobro zna što radi. – 4.5, Siniša Miklaužić, recenzija
Koala Voice – “Auf Wiedersehen”
Slušajući Koalu Voice, stvarno se pitam koliko je potrebno za napraviti dobru pjesmu. S njihovim talentom, očito je (pre)lako jer oni i dalje balansiraju u istim žanrovskim odrednicama, a nimalo nisu dosadili, već se svakom novom pjesmom iznova re-inventiraju. Istina, izbacili su žestoke gitare koje su povremeno imali primarno na “Wolkenfabriku”, te sve bacili na melodioznost pjesama. A tu jednostavno briljiraju. Stvarno ne znam postoji li koji drugi bend koji s tolikom lakoćom izbacuje toliko perfektnih pop pjesama (u neku ruku, usporedbu bi tu mogao povući s makarskim Rezervama). – 4.5, Siniša Miklaužić, recenzija
Beyonce – “Cowboy Carter”
“COWBOY CARTER” je album s: vrhunskom i stilski raznovrsnom produkcijom, predivnim intimnim tekstovima koji su u isto vrijeme kulturno dalekosežni i sjajnim Beyoncéinim pjevanjem koje prenosi apsolutno svaku emociju. Ovaj album u svom podužem trajanju od 78 minuta svakom pjesmom pruža nešto novo i drugačije, dok u isto vrijeme stoji kao smislena cjelina. – 4.5, Dario Jurić, recenzija
Vampire Weekend – “Only God Was Above Us”
Iako je većina glazbenih kritičara spremno proglasila peti album Vampire Weekenda „Only God Was Above Us“ njihovim najboljim albumom, i iako će to bez sumnje biti jedna od većih ovogodišnjih ploča, ne usudim se napraviti isto. Razlog – i njihova prethodna četiri albuma bila su izvrsna, svaki na svoj način, a oni su, od 2008. kad su se pojavili, postali i ostali jedan od onih konstantno uzbudljivih bendova, koji nikad istu stvar ne ponavljaju dvaput i koji se pokazali neograničeno kreativnima. – 4.5, Danaja Glavičić, recenzija
Billie Eilish – “Hit me Hard and Soft”
„HIT ME HARD AND SOFT“ je prema mojem mišljenju najbolji Billie Eilish album do sada. Iako zvukom nije znatno drugačiji od prošla dva albuma (osim što je možda instrumentalno i vokalno raznovrsniji), ovaj album djeluje dosta fokusiranije i zaokruženije od svojih prethodnika. Produkcija na albumu je fantastična, vokali predivno klize uz instrumental, pjesme i refreni su upečatljivi, a svaki instrument točno zna svoju svrhu i savršeno iskorištava prostor. Nakon jednog slušanja postaje jasno da ovo nije album kojemu je primarni cilj završiti na radiju, već da se radi o kratkom, ali odličnom albumu s pažljivo izabranim pjesmama. – 4.5, Dario Jurić, recenzija
The Smile – “Wall of Eyes”
Svako novo preslušavanje otkriva i nove detalje koje ste prethodno propustili, a koji pokazuju koliko je nepresušan izvor jazza, proga, psihodelije, klasike, avangarde iz kojeg Greenwood crpi svoje ideje, a i da je Yorke ovoga puta, iako pomalo samozatajan, uspio u album utrpati aluzije na Isusa, Shakespearea i britanske post-Covid političare. – 4.5, Danaja Glavičić, recenzija
Charli XCX – “Brat”
Čitljivosti radi, lakše je sažeti sve skupa u jednoj izjavi: Charli XCX „Brat“ je remek djelo i savršen odraz trenutnog smjera u kojem ide pop glazba. Teško je zamisliti kako će Charli nadmašiti ovaj album. – 5, Klaudio Krstić, recenzija
