Sva sreća da nova generacije ne sluša muziku gledajući odakle dolazi već isključivo je li dobra i sviđa li im se. Isključivo po osobnom ukusu. Za razliku od većine urednika po hrvatskim medijima koji će prvo provjeriti da nije slučajno izvođač iz Srbije. Jer…. Prosječni konzumenti muzike u Hrvatskoj, koji slušaju svoju lokalnu radio stanicu, ili pak neku s nacionalnom koncesijom, u pravilu nemaju pojma što se događa na muzičkoj sceni u Hrvatskoj, a kamo li u regiji, odnosno kod naših susjeda. Za razliku od naših susjeda koji uredno emitiraju pjesme hrvatskih izvođača poput Hladnog piva, TBF-a, Gibonnija, grupe Film, Haustora, Darka Rundeka itd. zbog čega brojni hrvatski muzičari i nastupaju širom regije.
Neki će sigurno reći da srpski izvođači sve češće nastupaju u Hrvatskoj, pune Arene i brojne klubove ali to je prvenstveno zato jer nova generacija gotovo uopće ne gleda televiziju niti sluša radio već muziku pronalazi putem društvenih mreža, koje na svu sreću ne poznaju nikakvu granicu. Istovremeno, starija se generacija, navikla da su radio i televizija najvažniji mediji za distribuciju glazbe, i se pita tko su ti izvođači i kako su sad odjednom toliko popularni. Nije riječ o tome je li neka muzika, neki novi muzički žanr ili neki izvođač dobar ili ne. Radi se o tome da publika mora imati izbor i sama će odabrati što joj odgovara i tko joj se sviđa. A u Hrvatskoj je zbog zatvorenosti mainstream medija upravo taj izbor smanjen na minimum. Naročito kada je riječ o izvođačima iz Srbije ali i ostatka regije.
Pogledate li top ljestvice najpopularnijih pjesama i muzičara u Hrvatskoj doživjet ćete deja vu jer se jedna te ista imena vrte već godinama, zapravo desetljećima. Osim što novi, mladi izvođači teško dolaze do izražaja, muzičari iz regije gotovo nikada ne uspijevaju dobiti pažnju u hrvatskim medijima. Pa čak i kada je u pitanju slovenska grupa Joker Out koja je nakon što je predstavljala Sloveniju na Eurosongu 2023. godine doslovce osvojila Europu i održala već dvije rasprodane europske turneje, uključujući i turneju po Velikoj Britaniji. Također rasprodanu. U Hrvatskoj za njih znaju samo njihovi najveći obožavatelji. Kao uostalom i slovensko hrvatska neo soul, r’n’b/hip hop grupa Freekind. koja je ostvarila najveći autorsko skladateljski uspjeh u povijesti hrvatske i slovenske popularne glazbe jer su članice ove sjajne grupe – Sara Ester Gredelj i Nina Korošak-Serčič skladale pjesme za K-pop zvijezdu V-a, koji je s tim istim pjesmama osvojio svijet i s čak šest svojih singlova dospio na prestižnu top ljestvicu Billboard Hot 100 dok su te iste pjesme pogledane više stotina milijuna puta na YouTubeu. Njihovo vrijeme tek dolazi ali ne i u hrvatskim medijima.
Dakako da je još gora situacija kada govorimo o muzičarima iz Srbije jer u Hrvatskoj rat još uvijek traje i nema popuštanja „neprijateljima“, niti im treba dati prostora u medijima. Bez obzira na to što brojni srpski izvođači pune klubove i dvorane u Hrvatskoj jer ih publika jednostavno voli i želi. Bez obzira odakle dolaze. Publika voli dobru muziku i dobre pjesme. Buč Kesidi, grupa iz Pančeva, rasprodala je stadion Šalata i u više navrata održala seriju po pet uzastopnih koncerata po pet dana u Zagrebu. Dakako, da su svi bili rasprodani jer ih vole ali ne i u medijima jer njihove pjesme, unatoč kvaliteti, gotovo nikada se ne mogu čuti u hrvatskim medijima. Čast izuzecima. Slična se priča događala i kada je grupa Goribor iz Bora u Srbiji, oduševila glazbene kritičare širom regije, a koji su je proglasili jednom od najboljih grupa koja se pojavila na ovim prostorima unazad par desetljeća. Gotovo svi njihovi koncerti bili su rasprodani ali u hrvatskim medijima nikada nisu zaživjeli. Kao uostalom i svojevremeno i srpske grupe Repetitor, Artan Lili, Kanda, Kodža i Nebojša, Marchelo itd. Čak i srpske grupe koji su svog izdavače pronašle upravo u Hrvatskoj.
To ujedno puno govori o uređivačkoj politici u hrvatskim medijima koji zapravo uopće ne prate stvarno stanje na sceni bez obzira na činjenice i nečiju popularnost i hype koji su možda izazvali, te niz pozitivnih kritika koje su dobili. Kvaliteta je u Hrvatskoj postala potpuno nevažna ako su kojim slučajem bendovi iz Srbije. Posebna priča je nacionalna dalekovidnica poznata i kao HRT odnosno HTV koji zapravo u potpunosti ignorira pop rock scenu. Ne srpsku već bilo kakvu. U Hrvatskoj se tijekom godine održi najmanje 50 muzičkih festivala koji najčešće nikada nisu bili niti spomenuti u programu HTV-a. Nema niti jedne muzičke emisije koja bi pratila aktualna zbivanja na domaćoj a kamo li na regionalnoj sceni. Usporedbe radi, tijekom devedesetih je na HTV bilo čak 15 muzičkih emisija (Cro Pop Rock, Izvan struje, Top DJ Mag, Električni Cowboy, Hit Depo itd.) koju su pratile brojne glazbene žanrove. Nema prostora da se neki novi izvođač predstavi sa svojim pjesmama osim ako nije u pitanju neki velebni show HTV-a s mladim talentiranim pjevačicama i pjevačima koji se potom na silu guraju u medije. Bez obzira na neospornu kvalitetu tog programa. Srpski izvođači eventualno će gostovati na HTV-u ako su već debelo zagazili u šesto desetljeće života ali i to više nego teško.
Kuka i motika digla se na takozvane trap cajke, zapravo trap, koji je unazad desetak godina u potpunosti postao najpopularniji glazbeni žanr nove generacije. I dok stariji to nazivaju trap cajkama zbog specifičnog načina pjevanja koje potječe od cajki, novoj generaciji to ništa ne znači jer slušaju to kao novi muzički žanr koji nudi takav način pjevanja koji njih na ništa ne asocira. I tako treba i biti. Nitko ne kaže da se mora svima dopasti ali treba poštovati taj muzički žanr kao takav, i treba prije svega pogledati koliko su najveće zvijezde tog žanra popularne, a popularne su kao što je malo tko od starijih generacija ikada bio. Tako su u Hrvatskoj danas, sudeći po brojnim trending listama i mjerenju Billboardove popularnosti pjesama na Hrvatskoj listi Croatia Songs, najpopularniji izvođači upravo iz Srbije, a potom i Bosne i Hercegovine. Tako je na primjer Grše tek nakon godina dana tog mjerenja postao prvi hrvatski pjevač koji se pojavio na broju jedan te iste liste s hitom „Mamma Mia“. Upravo ti izvođači imaju na desetke milijuna pregleda spotova na YouTubeu ili su već odavno prešli puno desetaka milijuna streaminga putem streaming servisa. Tako su među najpopularnijim izvođačima iz Srbije danas u Hrvatskoj Jala Brat, Buba Corelli, Rasta, Nucci, Voyage, Desingerica, Ana Nikolić, Senidah, Breskvica, Aleksandra Prijović, Teya Dora itd. I svi se pitaju – pa tko to sluša? Nitko ih ne čuje na radiju, nitko ih ne gleda na televiziji a oni svejedno imaju na desetke milijuna streaminga i iznimno veliku popularnost. Radio i televizija u Hrvatskoj za njih je zatvorila vrata.
No maknimo se od trapa ili trap cajki. I srpski rock izvođači gotovo se nikada ne pojavljuju u medijima bez obzira na popularnost i na rasprodane koncerte. Tek unazad godinu dana, tu i tamo se u nekom popodnevnom televizijskom programu pojavi neki rock izvođač iz Srbije koji slavi 40, 50 ili 60 godina opstanka na sceni pa je red da ga ugoste na pet minuta. Hvaljena Artan Lili, Konstrakta i Zemlja gruva, Kanda, Kodža i Nebojša, Marchelo itd., koji su na sceni prisutni već gotovo 30 godina, prosječnim su konzumentima u Hrvatskoj potpuna nepoznanica unatoč njihovo neospornoj kvaliteti. O novim imenima, koja su se pojavila unazad par godina nema ni riječi. Novi predsjednik HDS-a Miro Buljan nedavno je u jednom intervjuu između ostalog izjavio da je jedan od primarnih zadataka HDS-a i osvješćivanje važnosti što veće prisutnosti hrvatske glazbe u medijima. I tako treba biti jer svi hrvatski izvođači, bez obzira na muzički žanr moraju dobiti svojih pet minuta. Dakako, oni bolji. Međutim, upravo će ti najbolji isplivati ako publika ima mogućnost izbora i ako hrvatske izvođače može usporediti sa srpskim, slovenskim, bosanskohercegovačkim, makedonskim i ostalima. Trenutno je, pritom je to ‘trenutno’ vremenska odrednica od kojih 30 godina, hrvatski eter zatvoren sam u sebe.
Rat je već odavno gotov i Srbi su nam susjedi i uvijek će biti i stvarno nema potrebe zatvarati sva vrata, dizati visoke zidove, negirati njihovu scenu. Kao ni sceni odličnih izvođača iz ostatka regije. Kako bivše države tako i šire regije koja uključuje i Mađarsku, Rumunjsku, Bugarsku, Tursku itd. Jer muzika je ta koja nas spaja a ne razdvaja, osim ako te iste pjesme ne pozivaju na rat, mržnju i nasilje. Nova publika je već odavno digla ruke od radija i televizije ali nije na odmet da i svi ostali barem dobiju priliku saznati i čuti što se sve događa na muzičkoj sceni u Hrvatskoj i oko nje. Elektronički mediji trebali bi imati između ostalog i tu edukativno, informativnu notu, što su mnogi već zaboravili ili im jednostavno nije to niti važno.
Ovaj tekst objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.
